Igor Vujović (Potrošač): Nismo za crne liste jer trgovci imaju zaposlene koje treba platiti

Iako su iz Vlade i HNB-a mjesecima uvjeravali da je sve spremno za uvođenje eura i da neće biti većih poskupljenja prvih dana siječnja, pokazalo se da ipak mnogo toga nije bilo pripremljeno kako treba. Doduše, primjeri zemalja koje su već uvele euro (riječ je o devetnaest država) i njihova iskustva pokazuju da su cijene u prosjeku porasle skromno, između 0,2 i 0,4 posto. Međutim, nijedna od njih euro nije uvodila u vrijeme izrazito visoke inflacije, pa očito ni Vlada ni HNB inflaciju u vrijeme konverzije nisu shvatili ozbiljno. Koliko je bilo ‘proboja‘ cijena i posla u zaštiti potrošača za Lider, precizira Igor Vujović, prvi čovjek Potrošača.

Gotovo su dva mjeseca od konverzije kuna u eure. Kako sada s odmakom ocjenjujete cijelu stvar? Dojam je da je, unatoč pripremama, ipak bilo cjenovnoga kaosa.

– Da, kaos se ipak dogodio, no dogodio se i drugima, primjerice Sloveniji ili Italiji, koje su danas ekonomski snažne bez obzira na to što su imale kaotičnu prilagodbu. Za razliku od njih, mi smo imali početnu prednost zbog iskustva, jer smo mijenjali jugoslavenske dinare u hrvatske, pa dinare u kune, ali, nažalost, nismo to iskustvo znali iskoristiti. Iskoristili smo samo paniku inflacije.

To znači da su najveći problem bile cijene, a ne tehnički dio zamjene? Tko je i s kakvim proizvodima najviše iskakao?

– Za početak treba razdvojiti neke stvari, jer smo sve pomiješali u jedan uzrok. Prije konverzije imali smo izrazito visoku inflaciju koja je počela u doba korone i zatvaranja gospodarstva, pa skok cijena naftnih derivata i plina zbog rata. Trgovci su cijene počeli usklađivati s onima energenata. Danas imamo situaciju u kojoj se cijena nafte spustila, ali cijene robe i usluga nisu, štoviše još uvijek rastu, i sve to zajedno nema nikakve veze s konverzijom. Sličnu smo cjenovnu situaciju imali i u rujnu prošle godine kada je Vlada snizila cijene devet proizvoda, među ostalim i mesa, konkretno svinjetine za oko 30 posto. Bez obzira na tadašnju Vladinu odluku, cijene mesa se baš i nisu spustile i potrošači nisu osjetili korist od te mjere. I sada se dogodio 1. siječnja kada smo sve prethodno što se događalo promućkali i za rast cijena okrivili konverziju.

Nije li teško razlučiti tko je i zbog kojih razloga podignuo cijene? Mnogi ih nisu dizali ranije, jer je proces mijenjanja i usklađivanja cijena kompliciran. Može li se i kako odvojiti one koji su ih podigli opravdano od onih koji su ih podignuli neopravdano?

– Naravno da se može, upravo to i radi Državni inspektorat u svojim nadzorima, tijekom kojih se jasno vidi koliki je kome ulaz, a koliki je izlaz i koja je na kraju cijena za potrošače, dakle je li ona, ako je viša, doista i opravdana. No nikako nismo za crne liste jer trgovci imaju zaposlene koje treba platiti, a to će biti teže ako trgovac osvane na nekakvoj listi zbog koje ga potrošači mogu početi zaobilaziti, što će utjecati na prihode, posljedično i naplaće. To više ako to nije ponavljani prekršaj, nego prvi; opomena će tada biti dovoljna. Druga je stvar ako je to netko tko stalno krši pravila. Takvih sigurno ima jer je od 280 provedenih nadzora u prvih nekoliko tjedana nakon konverzije čak 40 posto trgovaca neobjašnjivo podizalo cijene. To doista nije malo. U velikim gradovima možda i imate izbor pa možete kupovati kod nekoga drugog, no što mogu potrošači u ruralnim područjima koji imaju jednu, u najboljem slučaju dvije trgovine?

Ili frizera, recimo. Kao udruga koja štiti potrošače kako gledate na srednjovjekovne visine kazni ne samo za spomenute frizere, koji su cijene zaokružili podižući ih za svega nekoliko centa, iako su im ulazni troškovi skočili najmanje u dvoznamenkastim postocima?

– Svaki obrtnik ili tvrtka znaju što moraju učiniti sukladno Zakonu prilikom korekcije cijena i cjenika, kao što su javno objavljivanje, informiranje potrošača o novim cijenama i slično. Primjere iz javnosti možemo komentirati jedino tako da nisu poštovali konverziju i zakone matematike osnovne škole. Definitivno nismo za kažnjavanje na prvu već za opomenu, a u slučaju da se ona ne ispoštuje i ne ispravi u roku osam dana onda se mora ići s kaznom.

Čini se da ni potrošači u velikim gradovima nisu baš profitirali od postojanja konkurencije, jer su cijene gotovo navlas iste.

– Da, problem je kada trgovački lanci gledaju jedni druge i kopiraju cijene, a ni oni na kraju dobavnih lanaca ne žele poslovati uz minimalne marže, pa ih i oni dižu. No tržište i cijene ne možemo trajno ograničiti, vratili bismo se u diktaturu. Tržište će kazniti sve one koji su neopravdano podignuli cijene, uostalom ako svatko svoj proizvod i uslugu cijeni više od zbroja ulaznih troškova i marže, pitanje je tko će kupovati po takvim cijenama. Primjer je kava u kafićima. Ulazni su troškovi slični onima od prije šest mjeseci kada je inflacija rapidno rasla. Kava je u svibnju, na početku inflacije, stajala devet kuna, u kolovozu deset, u 11. mjesecu kad su svi zamrzli cjenike kava je već bila 12 kuna i onda kada je stigao 1. siječnja, kava je odjednom dva eura?! Cijena struje u međuvremenu nije porasla, cijena energenata čak je i padala, pa ne možemo reći da imaju veće troškove. Riječ je o ekstraprofitu.

Kažete da će tržište presuditi, ali kako, ako su trgovci prilično ujednačeno digli cijene, a ondje kupujemo osnovne namirnice? Kavu ipak ne moramo piti u kafićima niti ručati u restoranima.

– Upravo je u tome odgovor. Potrošači će sami donijeti odluku o tome gdje će kupovati, gdje je povoljnije, odnosno što si mogu, a što ne mogu priuštiti. Uostalom, tko od koga živi? Potrošač je temelj svake zajednice, svake ekonomije, iako smo mi sve okrenuli naopako.

Što kaže statistika s terena, koliko su cijene zbog konverzije otišle gore?

– Javni podaci Državnog inspektorata pokazuju da su trgovci dosad pogrešno napravili konverziju u oko 30 posto provedenih nadzora. No ne bih rekao da su cijene otišle gore zbog konverzije već zbog straha, koji su trgovci i davatelji usluga neopravdano iskoristili nauštrb potrošača i građana. Neovisno o uvođenju eura, analize pokazuju da su zbog globalne inflacije cijene skočile između četiri i čak 30 posto, ovisno o vrsti proizvoda i usluga. Cijena struje najviše je skočila, za poduzetnike čak 300 posto. To su podaci za skok cijena od prošlogodišnjeg svibnja, dakle nemaju veze s eurom.

Iako su procjene da će se inflacija prepoloviti ove godine, dakle neće biti novog vala rasta ulaznih troškova, kakva kretanja cijena očekujete?

– Nema vraćanja na staro, to treba jasno reći – cijene se nikada neće vratiti na razinu od prije dvije godine. Hoće li rasti BDP, posljedično i životni standard? Vjerojatno hoće jednom kada se ‘uštimamo‘ na postkriznu ekonomiju, ali cijene neće. Dakle, ostaje pitanje hoće li plaće pratiti i dosadašnji i budući nešto manji rast inflacije. I bez problema koji postoji s manjkom radnika bilo bi ekonomski logično da to bude tako, obično se tako usklađuju cijene i plaće u ekonomskim ciklusima. Problem je što su ciklusi višegodišnji, a građani i potrošači žive od mjeseca do mjeseca, od dana do dana, oni svaki dan trebaju kupovati i trošiti novac, koji sve manje vrijedi. A kada se smanjuje kupovna moć, ona gotovo sigurno vodi recesiji.

Cijeli intervju možete pročitati u digitalnom ili tiskanom izdanju poslovnog tjednika Lider.