Kakve su sličnosti i razlike privrede u ratnim uvjetima 1971. i danas

Prije točno 55 godina, 4. svibnja 1971., pomoćnik saveznog sekretara za privredu Nebojša Trkulja dao je državnoj novinskoj agenciji Tanjug intervju o tome kako se privreda priprema za rad u uvjetima eventualnog općenarodnog obrambenog rata. 

'Spremajmo se kao da će sutra izbiti rat'

Iako su aktualne okolnosti sasvim drugačije, ta je tema danas itekako aktualna – posebno u Europskoj uniji, pa i u Hrvatskoj. 

Izvode iz Trkuljina intervjua objavili su svi mediji, unatoč tome što Jugoslavija tada nije bila u ratu, niti joj je prijetio neposredan oružani napad. Međutim, država se vodila doktrinom Josipa Broza Tita (koji je umro na današnji dan 1980. godine). Trebali smo živjeti kao da će sto godina biti mir, a spremati se kao da će sutra izbiti rat. 

Između 'vanjskih' i 'unutarnjih' neprijatelja

No, ako već nije bilo 'vanjskih neprijatelja', bilo je ozbiljnih unutarnjih političkih napetosti: zahuktavalo se Hrvatsko proljeće, jačale su republičke autonomije, otvarao se sukob političkih koncepata unutar federacije. Zato je trebalo poticati 'budnost', a na to je podsjetio državni funkcionar, koji je za svoju studiju o privredi u ratnim uvjetima dobio najvišu nagradu Jugoslavenske narodne armije. 

- Radi se na tome da se dostigne visok opći stupanj pripremljenosti radnih organizacija za rad u ratu. S tim u vezi na osnovi realnih mogućnosti i potreba opće oružane borbe, poduzimaju se posebne mjere za povećanje određene proizvodnje na nekim lokacijama koje su od posebnog interesa za naš obrambeni rat – rekao je Trkulja. 

'Nužna odstupanja' u ratnim uvjetima

Jugoslavenska doktrina općenarodne obrane polazila je od pretpostavke da se rat ne vodi samo vojskom. Privreda, logistika, transport, planiranje proizvodnje – sve je dio obrane. Zato se već 1971. govori o zadržavanju tržišnih odnosa uz nužna odstupanja, o planiranju i usmjeravanju proizvodnje, o prilagodbi, a ne o potpunom ukidanju postojećeg ekonomskog sustava.

- U ratnim uvjetima, u najvećoj mogućoj mjeri zadržao bi se naš društveno-ekonomski sistem, njegove postojeće institucije, tržišni odnosi… Naravno, to se sve zadržava uz ona nužna odstupanja i prilagođavanja ratnim potrebama – stidljivo je najavio Trkulja aktiviranje vojske u politici, što se na najgrublji način materijaliziralo dvadeset godina kasnije u Hrvatskoj.

U tom intervjuu „ratni uvjeti“ ne znače tenkove sutra ujutro, nego nešto posve drugo: mogućnost prekida normalnih tokova – energenata, sirovina, uvoza, financija – i sposobnost gospodarstva da u takvim okolnostima nastavi proizvodnju.

Europa – 55 godina kasnije

Više od pola stoljeća kasnije, Europska unija koristi drukčije riječi, ali govori o gotovo istim stvarima.

Ruska invazija na Ukrajinu, eskalacija sukoba na Bliskom istoku – uključujući američko-izraelski napad na Iran – te rastuća nepredvidivost Trumpove politike prema Europi i NATO-u, prisilili su EU da sigurnost prestane tretirati kao sporednu temu i da se prestane ponašati kao da će pod američkim sigurnosnim kišobranom sto godina biti mir.

Rezultat je poznat. Naglo su porasli vojni proračuni, raspravlja se o strateškoj autonomiji, poziva na jačanje obrambene industrije i sve češće se spominju ratna ekonomija i industrije obrane.

Ni danas Europa formalno nije u ratu, ali se gospodarstvo postupno reorijentira prema sigurnosnim prioritetima, baš kao što je to JNA naznačavala početkom 1970-ih – iz preventivnih razloga.

Hrvatska – više tržište nego akter

U tom kontekstu Hrvatska se nalazi u nezahvalnoj, ali realnoj poziciji. Nakon gotovo dva desetljeća upravo je vraćeno obvezno služenje vojnog roka. U Zagrebu se u posljednje vrijeme češće govori i o razvoju domaće obrambene industrije, ali stvarnost je jednostavna: Hrvatska je stranim partnerima važnija kao kupac nego kao proizvođač.

Nedavni javni nastupi nove američke veleposlanice u Hrvatskoj jasno su naglašavali jačanje sigurnosne suradnje – ali ponajprije kroz nabavu američke opreme. U tom kontekstu može se promatrati i niz projekata najavljenih prošlog tjedna u Dubrovniku – od tzv. Južne plinske interkonekcije za BiH do projekta Pantheon u Topuskom teškog 50 milijardi dolara. Ulaganje takvih razmjera u veliki centar umjetne inteligencije u SAD-u danas je znatno otežano zbog ograničenja mreže, vode i lokalnih moratorija, što dio investitora usmjerava prema Europi.

I francuski interes fokusira se na plasman vlastitih rješenja i eventualnu suradnju na pojedinim projektima, poput plovila, ali ne i na stvaranje ozbiljne proizvodne baze u Hrvatskoj.

Drugim riječima, dok velike države EU raspravljaju o tome kako vratiti (vojnu) proizvodnju kući, Hrvatska je još uvijek na periferiji te priče – više tržište nego industrijski akter, osim u djelatnostima koje veliki nastoje dislocirati.

Tko ima kapacitet za izvanredne uvjete?

Intervju Nebojše Trkulje iz 1971. danas zvuči iznenađujuće suvremeno. Ne zbog sustava koji je tada postojao, nego zbog logike koja se ponavlja: države počinju govoriti o ratnoj privredi dok su još u miru, kada procijene da stabilnost više ne mogu prepustiti tržištu. Hrvatska pritom ima itekako bolna iskustva s početka 1990-ih. 

Razlika između 1971. i danas nije u tome razmišlja li se o izvanrednim uvjetima – nego tko ima industrijski, financijski i politički kapacitet da na njih odgovori prije nego što postanu stvarnost.