Par – nepar: Je li Hrvatska izvukla pouke iz energetske krize 1979.?

Na današnji dan 1979. godine, stupio je na snagu Savezni zakon o ograničenju upotrebe i kretanja osobnih i drugih vozila, u kolektivnoj memoriji zapamćen kao par – nepar.

Jedan od najomrznutijih propisa dozvoljavao je vožnju vozilima s parnim završetkom registracije samo parnim datumima, a vozilima s neparnim završetkom samo neparnim datumima.   

Priča je ovih dana aktualizirana globalnim poremećajima na energetskim tržištima zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca. U vremenu kad je Vlada opet ograničila cijene goriva, i kad se uvodi 'plivajući' PDV, vrijedi se prisjetiti datuma koji je u Jugoslaviji prije 47 godina označio prvi otvoreni sudar svakodnevice i energetske realnosti.

Država priznala da nema novca

Bio je to trenutak u kojem je država administrativno priznala ono što je dotad pokušavala prikriti: nafte ima na svjetskom tržištu, ali nema novca da se plati.

Zakon nije bio prometna ni ekološka mjera, nego fiskalna mjera u energetskoj krizi. Nakon iranske revolucije i drugog naftnog šoka, cijene energenata snažno rastu, a Jugoslavija ulazi u fazu kroničnog nedostatka deviza. Sustav vanjskog zaduživanja već je bio napregnut, dinar se stabilno obezvređivao, a uvoz goriva postajao sve skuplji.

Administrativno rješenje bilo je jednostavno: s prepolovljenim prometom prepolovit će se i  potrošnja goriva. Međutim, u prvom mjesecu primjene ušteda je iznosila tek oko šest posto, a u lipnju 1979. potrošnja goriva bila je na razini lipnja 1978. Prema kasnijim procjenama, ukupna ušteda tijekom trajanja mjere bila je oko deset posto.

'Snađi se, druže!'

I na ovom primjeru socijalistička birokracija doživjela je poraz. Građani su izigrali propis tada prevladavajućom logikom 'snađi se, druže'. Prilagodili su se dijeljenjem vožnje, posudbom automobila, kupnjom drugog vozila, pa i ilegalnim metodama 'improviziranja' s registracijama.

Uz to, podignuto je i pet ustavnih tužbi, ali Ustavni sud nije o njima odlučio do ukidanja spornog zakona.

Državi nisu pomogle ni uobičajeno oštre kazne – od novčanih do oduzimanja vozačkih dozvola. Zakon je bio vidljiv, nepopularan i represivan, ali energetski i fiskalno neučinkovit.

Cijene pobijedile 'par – nepar' 

U međuvremenu je pravi regulator potrošnje goriva postala cijena. U četiri navrata gorivo je od svibnja 1979. do veljače 1981. poskupjelo ukupno za 200 do 230 posto.

I upravo je to bio stvarni regulator potrošnje, pa su omrznuti par – nepar zapravo ukinule cijene. Kako je gorivo poskupljivalo manje se vozilo pa je i potrošnja počela padati, a zakon postajao sve manje relevantan.

Država je, možda nesvjesno, potvrdila aksiom koji vrijedi i danas: cijene djeluju učinkovitije od zabrana. Zato je par – nepar i ukinut 4. veljače 1981. 

Ekonomski uvod u politički raspad

Vozači su napokon odahnuli, ali ne zadugo. Par – nepar bio je samo uvod u osamdesete. Globalna energetska i jugoslavenska fiskalna kriza su nastavljene. Uslijedila su ograničenja pri kupovini goriva, a od listopada 1982. uvedena je prodaja goriva na bonove – 40 litara mjesečno.   

Par – nepar, bonovi za gorivo, nestašice niza proizvoda i zamrzavanje cijena i plaća bili su ekonomska slika desetljeća koje je počelo Titovom smrću, a završilo političkim raspadom države.

Opet administrativne mjere

Energetska neizvjesnost opet je tu od ruske agresije na Ukrajinu, a dodatno je zaoštrena zbog američko-izraelskog napada na Iran i krize u Hormuškom tjesnacu. 

Danas je teško zamisliti u Hrvatskoj novi par – nepar. No, država je reagirala reguliranjem cijene goriva, zamrzavanjem cijena stotinjak proizvoda te 'plivajućim' PDV-om. Ne bi bilo loše podsjetiti se osamdesetih i pouke da administrativne mjere često stvaraju dojam kontrole, ali rijetko rješavaju problem.