Kako je Hrvatska izgubila razvojnu utrku započetu prije 22 godine

Subota, 1. svibnja 2004. bio je prijelomni dan za Europu. Ulaskom deset država u Europsku uniju stvorena je nova kontinentalna politička i ekonomska karta. 

Prednosti ulaska u EU

Trebalo je 15 godina da pad Berlinskog zida dobije svoj globalni nastavak. Uz Maltu i Cipar u EU je ušlo i osam tranzicijskih država srednje i istočne Europe - Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Estonija, Latvija i Litva.

Za EU to nije bio samo čin političkog ujedinjenja s ‘drugom stranom Željezne zavjese’, nego i strategija rasta: nove članice bile su mlade, investicijski gladne ekonomije s velikim razvojnim potencijalom. Dvadesetak godina kasnije, analize MMF-a pokazuju da je samo članstvo dodalo oko 30 posto BDP-a po stanovniku u tim državama, prvenstveno zbog pristupa jedinstvenom tržištu i fondovima.

Zašto Hrvatska nije europski tigar

Hrvatska je na taj brzi razvojni vlak zakasnila više od devet godina. Što bi bilo bez tog kašnjenja pitanje je za milijun dolara. 

Ali jedno je poprilično izvjesno – novi europski tigar ne bismo postali. Naš glavni problem nije kad smo ušli u EU, nego što smo radili kad smo ušli.

Ako uspoređujemo Hrvatsku s osam tranzicijskih država koje su ušle u EU 2004., te s Rumunjskom i Bugarskom (koje su u EU od 2007.), slika je sumorna. Hrvatski BDP po stanovniku u 2003. bio je 14 posto veći od tranzicijskog prosjeka. U deset godina – do ulaska u EU – Hrvatski je BDP po stanovniku narastao 70-ak posto, ali drugi su rasli znatno brže i Hrvatska je pala na čak devet posto ispod tranzicijskog prosjeka. U sljedećem razdoblju – do 2025. - unatoč izdašnim fondovima, NPOO-u i ‘nikad većem priljevu europskog novca' – smanjili smo taj zaostatak samo za jedan posto. 

Usporedba s ostalim tranzicijskim državama za Hrvatsku je važnija od usporedbe s razvijenim članicama EU. Naime, upravo su 11 država 'nove Europe' pravi konkurenti – ne samo prema klasičnoj logici osvajanja tržišta. Tih se 11 država bori za investicijski kapital kojeg imaju razvijeni, i kojeg plasiraju tamo gdje će se najbrže vratiti.   

Kako smo zabetonirali novac iz EU

Hrvatska dvanaest godina članstva nije iskoristila za hvatanje koraka, nego samo za to da dodatno ne potone. Zašto?

U većini tranzicijskih država europski fondovi bili su sredstvo, a kod nas cilj sami po sebi. Poljska, Češka, Slovačka i baltičke države europski novac gurale su u proizvodnju, izvoz, industriju, logistiku, energetiku, tehnološku modernizaciju. Nisu sve radile savršeno, ali su radile strukturno.

Hrvatska je fondove trošila i troši ih za beton. Vatrogasni domovi u mjestima bez industrije. Kružni tokovi u selima s napuštenim kućama i s malo prometa. Reprezentativne zgrade za državni aparat, poput Trga tzv. pravde… Sve su to jednokratne investicije: dignu BDP dok traju radovi, a čim se bageri povuku – nestaje i učinak. Nema izvoza, nema produktivnosti, nema multiplikatora.

Ni izdašan NPOO tu nije bio prekretnica, nego samo veća lopata.

Fondovi kao bankomat a ne razvojni alat

Problem Hrvatske nije u količini novca – EU nas po glavi stanovnika tretira iznimno velikodušno. Problem je u razvojnoj filozofiji. Mi se ponašamo kao da je cilj ‘što više povući', a ne ‘što pametnije uložiti'. Kao da je svrha fondova da se vidi da se nešto gradi, a ne da se sutra više proizvodi.

Zato je 1. svibnja 2004. važan datum i za Hrvatsku. Ne zato što tada nismo ušli u EU, nego zato što tada počeo ubrzani rast drugih – bez nas. Oni su na EU gledali kao na razvojni alat. Mi smo godinama gledali kao na bankomat.

Drugi su fondove koristili da stvaraju prihod. Mi da ga potrošimo.

I zato danas, kad se pogleda hladna statistika, možemo reći sljedeće: Hrvatska nije propustila priliku zato što nije ušla u EU 2004. Propustila ju je zato što ni nakon ulaska nije promijenila logiku razvoja.