NATO dobiva obrambenu banku, ali bez ključnih europskih sila

Skupina uglavnom manjih članica NATO-a podržala je osnivanje nove multilateralne banke čija je svrha financiranje zapadnog naoružavanja. Međutim, uočljiva suzdržanost najvećih europskih vojnih i gospodarskih sila postavlja pitanje, može li ova institucija doista postati rješenje za obrambeni deficit ili će ostati tek periferni financijski eksperiment?

Iako su se osnivači obvezali na izgradnju mehanizma koji bi trebao podnijeti teret vojnog jačanja Zapada, oklijevanje teškaša kvari ambiciozne projekcije o financijskoj moći kojom će nova institucija stvarno raspolagati. Naime, kanadski premijer Mark Carney objavio je na summitu NATO-a u Ankari imena devet država osnivačica Banke za obranu, sigurnost i otpornost (DSRB), proglasivši je temeljom kolektivne sigurnosti saveznika. Potpisnice Kanada, Albanija, Belgija, Grčka, Latvija, Luksemburg, Rumunjska, Turska i Ukrajina definirat će inicijalna pravila prije planiranog pokretanja banke 2027. godine. Sjedište DSRB-a bit će u Kanadi, dok je europska baza predviđena u Luksemburgu.

Jeftin novac za skupo naoružanje

Tajming ove inicijative nije slučajan jer su članice NATO-a u lipnju prošle godine pristale podići obrambenu potrošnju prema 5 posto BDP-a do 2035. godine, što je cilj koji zahtijeva goleme količine svježeg kapitala. Problem više nije samo u političkoj volji vlada da troše više. Kako se vojni proračuni unutar NATO-a šire, mnogi dobavljači obrambene opreme, većinom manje tvrtke u opskrbnim lancima, i dalje teško dolaze do pristupačnog financiranja. Komercijalne banke, opterećene internim ESG kriterijima i procjenama rizika, povijesno su bile nesklone izravnom kreditiranju vojnog sektora.

Ideja DSRB-a prepisana je iz priručnika razvojnih banaka. Udruživanjem kapitala država članica i ciljanjem na vrhunski, triple-A kreditni rejting, banka namjerava jeftino posuđivati novac na međunarodnim tržištima. Te bi niže troškove zaduživanja potom prelijevala na vlade i obrambene tvrtke kroz povoljne zajmove i jamstva, s planom mobiliziranja do 100 milijardi funti (117 milijardi eura) za vojne projekte.

Uspije li, DSRB bi mogao iz temelja promijeniti način na koji zapadne vlade financiraju militarizaciju, funkcionirajući kao nadopuna državnim proračunima, slično onome što Europska investicijska banka (EIB) predstavlja za infrastrukturu ili Svjetska banka za zemljama u razvoju. Da projekt ima težinu u financijskom svijetu, pokazuje i to što su potporu već izrazili bankarski divovi poput JPMorgana, Deutsche Banka, Commerzbanka i ING-a.

Izostanak ključnih igrača

Unatoč velikim ambicijama, popis osnivača otkriva ozbiljan strukturni nedostatak jer na njemu nema ključnih europskih vojnih potrošača. Osim Kanade, nijedna druga članica skupine G7 nije pristupila paktu. Velika Britanija, Njemačka i Francuska se drže po strani, što bi, upozoravaju analitičari, moglo drastično ograničiti stvarni financijski doseg banke, dok  Njemačka zasad sudjeluje tek kao promatrač.

Glavni razlog zašto vodeće europske države ignoriraju kanadsku inicijativu leži u činjenici da London predvodi konkurentski projekt. Velika Britanija, zajedno s Nizozemskom, Finskom i Poljskom, razvija Multilateralni obrambeni mehanizam (MDM), također planiran za 2027. godinu. Međutim, MDM nije zamišljen kao klasična banka, već kao 'zajedničko vozilo' za javnu nabavu.

Njegov primarni cilj je omogućiti državama članicama da zajednički kupuju i gomilaju zalihe vojne opreme, ali uz ključan financijski trik, da se ti golemi troškovi i dugovi ne prikazuju u nacionalnim proračunima. Na taj način vlade mogu provoditi masovno naoružavanje bez formalnog kršenja proračunskih pravila i bez izravnog pritiska na rast javnog duga pred očima birača.

- Multilateralni obrambeni mehanizam omogućit će nam zajedničku nabavu i stvaranje zaliha opreme izvan bilance, osiguravajući bolju vrijednost za novac poreznih obveznik - izjavila je britanska ministrica financija Rachel Reeves, implicitno potvrđujući da je cilj sakriti goleme troškove naoružavanja od domaće javnosti i proračunskih pravila.

Što to znači?

Pojava paralelnih institucija, DSRB-a pod kanadskim vodstvom, britanskog MDM-a te već postojećeg instrumenta Europske unije za obrambene zajmove (SAFE) jasno pokazuje dvije stvari. Prva je lagani financijski očaj jer Zapadne vlade hitno pokušavaju mobilizirati privatni kapital jer su svjesni da izravno opterećenje nacionalnih proračuna i poreznih obveznika za potrebe militarizacije nosi golem politički rizik. Druga stvar je geopolitička rascjepkanost, pa umjesto jedinstvenog, koordiniranog odgovora unutar NATO-a, svjedočimo institucionalnoj fragmentaciji gdje se regionalne sile natječu za kontrolu nad financijskim tokovima vojne industrije.

Hoće li DSRB postati stup zapadnog vojnog financiranja ili tek marginalna institucija, ovisit će isključivo o tome hoće li Berlin, Pariz i London na kraju popustiti i u bazu unijeti svoj financijski i vojni kredibilitet. Do tada, obećanje o 100 milijardi funti ostaje tek teoretska projekcija na papiru manjih saveznika.