NSK: Zgrada koju su gradila dva sustava, dvije države i dvije politike

Dana 28. svibnja 1995. u Zagrebu je svečano otvorena nova zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke, institucije koja od 1997. nosi naziv Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK). Bio je to završetak projekta koji je trajao gotovo tri desetljeća – i koji je, možda više nego ijedna druga zgrada kulture u Hrvatskoj, prešao put između dviju država, dvaju političkih sustava i dvaju ideoloških svjetova.

Kako je Šuvar 'gurao' gradnju

Potreba za novom zgradom nacionalne knjižnice zacrtana je još 1966., u vrijeme kada je bilo jasno da zgrada na Marulićevu trgu – otvorena 1913. - više ne može odgovoriti na rast fonda, sveučilišta i znanstvene produkcije. No ideja je desetljećima ostajala na papiru – zbog novca, prioriteta i političke nezainteresiranosti.

Pravi pomak dogodio se tek osam godina kasnije, kada je Stipe Šuvar, postao republički ministar kulture. Odlučio je projekt pretvoriti u stvarnost. Upravo je on bio motor gradnje. Čak je organizirao i javnu peticiju za izgradnju nove zgrade, koju su potpisali brojni uglednici iz kulture, znanosti, politike i gospodarstva – rijedak primjer široke društvene mobilizacije oko jedne kulturne institucije. 

Kako je Šuvarov utjecaj u komunističkoj hijerarhiji rastao, tako je on gurao odluke i davao projektu političku težinu kakvu dotad nije imao i na kraju – osigurao novac.

Gradnja usprkos sustavu

Paradoksalno, novu zgradu NSB-a nije pokrenula liberalna ili pluralna klima, nego tvrdi komunistički kadar koji je kulturnu infrastrukturu smatrao temeljem društva. Gradnja započinje 1988., a već 1989. zgrada je dovedena pod krov – u trenutku kada se Jugoslavija već vidljivo raspadala.

Knjižnica je, dakle, osmišljena i započeta u jednoj državi, ali je dovršena i otvorena u drugoj.

Otvorenje u novoj državi

Otvorenje 1995. godine odvilo se u sasvim drukčijem političkom kontekstu. Hrvatska je bila u ratu, ali i pred njegovim završetkom. Novu zgradu svečano je otvorio predsjednik Franjo Tuđman, simbolizirajući kulturni kontinuitet države koja se tek učvršćivala.

Tako je projekt koji je 'izmislio' Šuvar dovršio i otvorio Tuđman.

Zamišljena u Jugoslaviji, dovršena u Hrvatskoj, knjižnica je pritom zadržala i dvojni identitet – nacionalni i sveučilišni – kao trajni kompromis između različitih pogleda na njezinu ulogu.

Zgrada koja je postala institucija države

S vremenom je nova zgrada NSK dobila i funkcije koje njezini tvorci nisu nužno planirali. Zbog svoje veličine, sigurnosti i reprezentativnosti, prostor knjižnice bio je predviđen za zasjedanja tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. Većina planiranih događaja zbog pandemije COVID-19 preseljena je u virtualni format. Ali, baš zbog epidemioloških propisa u NSK je 19. ožujka održana prva sjednica Vlade. Nakon zagrebačkog potresa - u kojem su oštećeni i Banski dvori - ta se praksa nastavila do danas.  

Knjižnica je tako postala i rezervni institucionalni centar države – mjesto gdje se, po potrebi, preseljava politička moć.

Tiha završnica

I u toj slojevitoj priči postoji detalj koji govori više od mnogih govora. Stipe Šuvar bio je pozvan na svečano otvaranje nove zgrade 1995. godine – ali se nije odazvao.

Bez objašnjenja, bez polemike, bez simboličnih gesta.

Možda je upravo u tom izostanku sažeta cijela sudbina zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice: projekt koji je nadživio svoje idejne tvorce, promijenio državu i politički sustav, čak i naziv, pa i djelomično funkciju. 

NSK je postala mjesto na kojem se knjiga, čitaonica i povijest susreću s aktualnom politikom.