Kraj fiksnih cijena: Industrija u Hrvatskoj uvodi regulatornu indeksaciju

Naime, CBAM nije samo jednokratni namet, radi se o varijabilnom trošku vezanom uz tržišnu cijenu CO₂ i emisijski intenzitet dobavljača, a to znači da koncept fiksne cijene u teškoj industriji postaje sve teže održiv.

Končar već razmišlja

Među rijetkima koji su to javno artikulirali je KONČAR Grupa. Iz kompanije su poručili da u projektno orijentiranom poslovanju očekuju sve češće ugovorne klauzule vezane uz regulatorne promjene i CO₂ troškove. To je u suštini regulatorna indeksacija.

- Način raspodjele budućih CBAM troškova ovisit će o tržišnim okolnostima te strukturi ugovora i projekata. Očekujemo da će se dio troška prenijeti na kupce, posebice kod novih projekata i ugovora koji omogućuju prilagodbu cijena, dok će se u pojedinim slučajevima dio troška morati apsorbirati kroz marže – osobito kod fiksnih cijena ili snažno konkurentnih tržišnih segmenata. U projektno orijentiranom poslovanju očekujemo sve češće ugovorne klauzule vezane uz regulatorne promjene i CO₂ troškove - poručili su iz KONČAR Grupe.

DIV Grupa ne govori izravno o indeksacijskim klauzulama, ali procjenjuje da bi im CBAM mogao povećati troškove oko 10 posto te najavljuje da će dio prenijeti na kupce. To implicira isto pitanje: mogu li dugoročni ugovori ostati fiksni u okruženju u kojem regulator definira novu, varijabilnu komponentu cijene?

Kod projekata koji traju dvije ili tri godine, cijena emisijskih jedinica može se znatno promijeniti između potpisa ugovora i isporuke. Bez mehanizma prilagodbe, razlika ide izravno na teret izvođača. U energetici i infrastrukturi, gdje su marže često unaprijed precizno kalkulirane, to je rizik koji može pojesti profitabilnost cijelog projekta.

Posebno je osjetljivo pitanje podataka o emisijama. Ako dobavljač iz treće zemlje ne dostavi verificirane podatke, primjenjuju se standardne emisijske vrijednosti, često nepovoljnije. U takvom scenariju trošak može skočiti bez ikakve promjene u fizičkoj isporuci robe. To je čisti regulatorni rizik.

Ako se regulatorna indeksacija pokaže nužnom zbog CBAM-a, teško je zamisliti da će ostati ograničena samo na CO₂ certifikate. U idućim godinama podložne indeksaciji mogle bi postati i cijene emisija u EU ETS sustavu. One su tržišne i volatilne, a svako pooštravanje klimatske politike može povećati cijenu.

Također bi se to moglo odnositi i na energetske troškove povezane s regulacijom. Novi porezi na fosilna goriva, proširenje ETS-a na nove sektore ili dodatne klimatske obveze mogu utjecati na cijenu električne energije i plina. Tu su i obveze kružnog gospodarstva. Naknade vezane uz reciklirani sadržaj, ambalažu ili nove okolišne standarde sve češće imaju izravni financijski efekt.

Premda će o ESG morati u Hrvatskoj izvještavati tek 20-tak poduzetnika, i tu postoji regulatorni okvir koji se može proširiti, ovisno kome u Bruxellesu trebaju glasovi i podrška Zelenih, pa je i tu pitanje regulatorne indeksacije trajno otvoreno. 

Regulatorna indeksacija ne bi u tim konstelacijama smjela nikako biti alat za automatsko poskupljenje, već mehanizam raspodjele rizika. Bez nje, izvođač preuzima puni regulatorni teret politike na koju nema utjecaj. S njom, trošak postaje transparentan i vezan uz jasno definirane parametre. To smanjuje vjerojatnost sporova i omogućuje preciznije planiranje likvidnosti.

U javnoj nabavi to pitanje postaje još osjetljivije. Ako država ne dopusti regulatorne klauzule, izvođači će rizik unaprijed ukalkulirati u cijenu. Rezultat su skuplji projekti ili slabiji interes za sudjelovanje. 

Kompanije koje prve standardiziraju regulatornu indeksaciju u ugovorima neće samo zaštititi marže. One će redefinirati način na koji se u Hrvatskoj, ali i šire ugovaraju industrijski projekti. U okruženju u kojem se pravila igre mijenjaju brže nego što se završavaju investicije, fleksibilnost ugovora mogla bi itekako postati pitanje konkurentnosti, a ne pregovaračke taktike.