Sprovod Vjeke Sliška: Dan kad je mafijaški milje izašao u javnost

U ponedjeljak 2. travnja 2001. Mirogoj je svjedočio velikom skupu: pokopan je Vjeko Sliško, u medijima nazivan ‘kraljem poker aparata’. Nekoliko dana ranije, 22. ožujka, Sliško je usred bijela dana smrtno ranjen metkom u glavu na Preradovićevoj, a 29. ožujka je preminuo. 

 

Atentatora Jamesa Cappiaua, belgijskog legionara, ušutkao je Sliškov tjelohranitelj u bijegu s mjesta zločina. Ubojstvo na najfrekventnijem zagrebačkom potezu bilo je kulminacija niza atentata na Sliška tijekom 90 ih i signal da će Zagreb početkom 2000 ih odbrojati desetke mafijaških likvidacija, poput velikih europskih metropola u svojim ‘mračnim’ razdobljima.  

Sprovod je, prema tadašnjim izvještajima, bio masovan i pod povećanom sigurnosnom pažnjom. Ne zbog pijeteta samog po sebi, nego zato što je ritual ispraćaja postao i ritual moći: velik broj najskupljih terenaca parkiranih 'nehajno' oko Mirogoja, dugi redovi za izražavanje sućuti obitelji, zaštitari, formacije uz grob. 

 

Prema izvještaju Večernjeg lista među oko 2000 okupljenih dominirali su 'krupni muškarci obrijanih glava, koji bi po definiciji mogli pripadati miljeu u kojem se Sliško kretao'. Sprovod su pomno pratili policija i brojne novinarske ekipe. No, bilo je tu i istaknutih medijskih djelatnika koji nisu izvještavali, kao i sportaša i drugih pripadnika društvene scene. Sve to slalo je poruku onima koji čitaju između redaka. 

U ranim godinama tranzicije sprovodi ‘bossova’ bili su ogledala neformalne hijerarhije – mjesta na kojima se kriminalni kapital (keš, reket, aparati, kocka) pretapao u društveni kapital (tko stoji uz grob, tko salutira, tko samo promatra) i naposljetku u ekonomski kapital (ulazi u ugostiteljstvo, hotele, zaštitarske i građevinske poslove). Taj javni performans statusa bio je jednako važan kao i privatni aranžmani.

U to doba naručivanje i logistika likvidacija često su doticale vojne i policijske strukture. Nije slučajno što je premijer Ivica Račan istog dana potvrdio postojanje sprege mafije s krugovima u vojsci i policiji. 

 

U kasnijim sudskim epizodama i rekonstrukcijama spominju se ‘spojnice’ prema sustavu: primjerice, pravomoćno je osuđen Marko Nikolić ‘Markoni’, bivši logističar sigurnosne službe, za pomaganje atentatoru Jamesu Cappiauu; u presudama i izvještajima opisuju se profesionalna organizacija atentata, prethodna motrenja i bijeg. Teze o ‘dualnoj lojalnosti’ i curenju resursa iz aparata sile u kriminalne egzekucije zadržale su se u javnom prostoru godinama.  

 

Upravo zato je 2. travnja 2001. dobar datum za razumjeti paralelnu tranziciju moći: mafijaški milje javno je ispraćao svojeg vođu, sigurnosne službe slale su poruku kako ‘drže situaciju pod kontrolom’, a politika je pokušavala uspostaviti nova, čista pravila, koja su prečesto kasnila ili bila selektivno provođena.

Što je pokazao Sliškov sprovod?

Prvo, bio je pokazna vježba hijerarhije. Zagreb je krajem 90 ih i početkom 2000 ih bilježio oko 50 brutalnih likvidacija: od ručnih bacača do snajpera, od ‘sačekuša’ do egzekucija u kafićima. Sliškovo ubojstvo i njegovo posljednje putovanje na Mirogoj uklopilo se u širi kriminalni obrazac – Chicago 20 ih, Frankfurt/Amsterdam 80 ih, Moskva/Budimpešta/Beograd 90-ih.  

Drugo, sprovod je legitimirao prelazak dijela miljea u legalne poslove. U godinama nakon 2001. zabilježeni su ‘tiši’ transferi: od aparata i kocke prema ugostiteljstvu, hotelima, zaštitarskim i građevinskim firmama – poslovima koji vrte keš, utječu na nekretninski ciklus i ‘peru’ reputaciju. Niz kasnijih likvidacija i ‘čišćenja’ (uključujući i ubojstvo Sliškova brata Marka 2003.) pratio je tu transformaciju: ‘vojnici’ su padali, 'glave' su tražile izlaz u legalizaciji.  

 

Treće, pokazao se, kao nikad do tad, trostruki klin tranzicije koja je plutala između države (od izvršne i zakonodavne vlasti do vojske, policije i pravosuđa), kriminala (milje i 'posao') i biznisa (legalni tokovi novca).

Kada se ta tri kraka preklapaju, rezultat je percepcija nekažnjivosti, selektivne pravde i kapitalna alokacija koja ne slijedi produktivnost, nego blizinu moći.

Zašto ova priča izlazi iz okvira crne kronike?

Kapital (novac, nekretnine, preuzimanja lokala i firmi) ne razlikuje porijeklo – on teče tamo gdje je moć i gdje je rizik isplativ.

 

Sprovodi poput ovoga nisu samo kraj jedne biografije; oni su bili magnetni snimak tadašnjeg ekonomskog poretka: tko financira koga, tko ‘stoji iza’ čijeg posla, tko se ‘pere’ kroz legalu i tko štiti čije tokove. 

U tom smislu 2. travnja 2001. spada u ekonomsku povijest tranzicije koliko i u kroniku kriminala.

Na Mirogoju je 2. travnja sahranjeno i jedno poglavlje zagrebačkog podzemlja – ali ne i njegova logika. Kasniji sudski epilog potvrđuje profesionalnu organizaciju atentata, logistiku s rubova državnih struktura i val 'gašenja' svjedoka u godinama poslije. 

 

Zato je ispravno čitati taj sprovod kao društveno ekonomsku inscenaciju: tko upravlja ritmom grada, kako se neformalni autoritet pretvara u legalni biznis i kako institucije (pre)često kasne za realnošću moći.