Zagrebačka burza: od zabranjene 'špekulacije' do škole kapitalizma

Na današnji dan, 15. lipnja 1907., započela je s radom Zagrebačka burza, institucija koja će kroz više od stoljeća postati svojevrsno ogledalo političkih i ekonomskih promjena na ovim prostorima. U vrijeme osnutka djelovala je u ograničenim okvirima, jer su pravi financijski centri Austro-Ugarske bili u Beču i Budimpešti, dok je zagrebačko tržište kapitala tek tražilo vlastitu ulogu. 

Nakon 1918. središte odlučivanja prelazi u Beograd pa burza i dalje postoji, ali bez stvarnog utjecaja i autonomije.

Komunisti zatvorili 'špekulantsku instituciju' 

Pravi prekid nastupa 1945. godine, kada je burza zatvorena jer je proglašena špekulantskom institucijom koja nema mjesto u socijalističkom društvu. Gotovo pola stoljeća tržište kapitala u Hrvatskoj praktički ne postoji – ne postoje ni tržište, ni investitori, ni kultura ulaganja. 

Zbog toga je obnova burze krajem 80-ih i početkom 90-ih značila puno više od pukog institucionalnog povratka. Inicijativa iz 1989. rezultirala je upisom u Sudski registar 1991. još na temelju beogradskog odobrenja jugoslavenske Komisije za hartije od vrednosti. Već 1992. počinju prve kotacije i transakcije. Među prvim vrijednosnicama bile su obveznice Arenaturista i Jadranke te dionice Elcona, dok je prva transakcija obavljena 30. ožujka 1992. obveznicama Jadranke iz Malog Lošinja.

Povratak burze u novim okolnostima 

Taj povratak burze bio je zapravo ulazak u potpuno novi svijet. Generacije koje su desetljećima živjele u planskoj ekonomiji odjednom su se našle suočene s tržištem kapitala koje je zahtijevalo znanje, procjenu rizika i povjerenje u sustav koji se tek gradio. 

Zagrebačka burza tako nije bila samo mjesto trgovanja, nego i svojevrsna škola kapitalizma – ponekad skupa i bolna.

Iz vrtoglavog rasta u potop

Početkom 2000-ih dolazi razdoblje snažnog rasta. Sve veći broj građana ulazi na tržište, dionice rastu, a stvara se dojam da je zarada brza i gotovo zajamčena. Međutim, pukao je nekretninski balon. 

Potonuće Njujorške burze itekako se prelilo na Zagrebačku, koja je u tom razdoblju strmoglavo pala. CROBEX je 2008. godinu završio s padom od 67 posto, a od povijesnog vrhunca iz listopada 2007. do dna u ožujku 2009. izgubio je više od tri četvrtine vrijednosti! Godine 2008. vrijednost svih dionica, odnosno kapitalizacija, pala je za 210,2 milijarde kuna, odnosno za 27,9 milijardi eura. Sreća u nesreći bila je ipak niska kapitalizacija, zbog čega zagrebački burzovni krah nije ostavio posljedice na državnu ekonomiju poput američkoga. 

Naivne ulagače uništili margin-callovi

No zato je u prvome redu nastradao uzak sloj ulagača, pogotovo onih koji su nastojali iskoristiti zamah iz 2007., kad se promet dionicama povećao za 57 posto u odnosu na rekordnu 2006., a tržišna kapitalizacija narasla za 78 posto. 

S obzirom na to da je pohlepa obično jača od razuma, brojni ulagači dizali su tzv. margin-kredite i za to zalagali dionice. Međutim, s padom vrijednosti njihov portfelj padao je ispod iznosa kredita, zbog čega su banke aktivirale margin call, odnosno pozivale su klijente da pad vrijednosti podmire uplatom u novcu ili doregistracijom novih dionica kako same ne bi morale prodavati založene dionice. 

Nikada se nije doznalo koliko su novca na taj način izgubili neoprezni ulagači, ali situacija nije bila nimalo bezazlena. Zbog neoprezna ulaganja ljudi su ostajali ne samo bez obezvrijeđenih dionica nego su bili i prisiljeni otplaćivati kredite prodajom nekretnina i tek kupljenih novih modela automobila, nerijetko ispod cijene. 

Najskuplja investicijska lekcija

U tom vremenu burzovne strave i užasa čak i jedna od najsolidnijih dionica, ona Hrvatskoga Telekoma, izgubila je više od 40 posto vrijednosti. Prije toga, tko je u listopadu 2007. kupio dionice za 265 kuna, potkraj godine mogao ih je prodati za 350 kuna i zaraditi gotovo cijelu prosječnu mjesečnu plaću. No vrijednost samo jednoga paketa kupljena na vrhuncu tržišne euforije u desetak je mjeseci pala za više od 40 posto, dakle na njemu su se izgubile gotovo dvije plaće. 

Gubici na burzi u recesiji su bili značajni, a povjerenje u tržište ozbiljno narušeno. Ono što je u vrijeme rasta izgledalo kao jednostavan put do zarade pretvorilo se u jednu od najskupljih lekcija modernog hrvatskog investiranja.

Razdoblje stagnacije i malih brojeva

Nakon tog sloma uslijedilo je dugotrajno razdoblje stagnacije. Promet na burzi je pao, interes investitora oslabio, a Zagrebačka burza svela se na znatno skromniju razinu aktivnosti nego u godinama prije krize. Tek u posljednje vrijeme vidljiv je postupni oporavak – tržište je stabilnije, investitori oprezniji, a iskustvo stečeno kroz prethodne krize očito je donijelo i određenu zrelost.

Burzovni indeks CROBEX nakon pandemije se stalno oporavlja, ali još je oko 20 posto niži od povijesnog maksimuma 5392 boda zabilježenog u listopadu 2007. No, obujam prometa lani je bio tek na oko 10 posto od rekordnih 8,8 milijardi eura iz 2007.   

Učenje kapitalizma na vlastitom računu

Priča Zagrebačke burze nije samo priča o financijama i vrijednosnicama. To je priča o diskontinuitetima, o pokušajima i pogreškama, o učenju kroz gubitke i o prilagodbi sustavu koji nije nastao organski, nego naglo i pod pritiskom promjena. 

I možda najviše od svega, to je priča o generaciji koja kapitalizam nije učila iz knjiga, nego na vlastitom računu – često uz cijenu koja se pamti puno dulje od dobiti.