Pad kupovne moć: Plaće skočile 65 posto u pet godina, a kupujemo manje

Realne plaće u eurozoni pale su za gotovo 2 posto između početka 2021. i početka 2026. godine, piše Euronews. Međutim, statistički prosjek eurozone skriva duboke i dramatične razlike među europskim državama. Dok su radnici u nekim od najmoćnijih ekonomija pretrpjeli ozbiljan udarac na životni standard, na periferiji kontinenta bilježi se dvoznamenkasti rast koji otvara pitanj,  što ti podaci u praksi uopće znače za običnog čovjeka?

Kombinacija postpandemijskog oporavka, rata u Ukrajini, energetskih šokova i posljedične rekordne inflacije stvorila je permanentni pritisak na europsko tržište rada. Prema najnovijem izvješću OECD Employment Outlook 2026, koje obuhvaća 27 europskih zemalja, realne plaće (prilagođene za stopu inflacije) u promatranom su petogodišnjem razdoblju pale u čak devet država.

Ovi podaci jasno pokazuju da kriza troškova života iz razdoblja 2022. – 2023. nije iza nas. Njezine posljedice itekako se osjećaju i u prvoj polovici 2026. godine. Ključni razlog sporog oporavka leži u tromosti sustava kolektivnog pregovaranja. Budući da se kolektivni ugovori po sektorima ne obnavljaju svake godine, ugovorene nominalne plaće kaskaju za cjenovnim šokovima. Jedina brana potpunom potonuću standarda najranjivijih skupina bila je zakonska minimalna plaća, koju su vlade dekretima uglavnom usklađivale s inflacijom.

Italija kao europski bolesnik: Pad veći od 6 posto

Najteži udarac među velikim gospodarstvima pretrpjela je Italija. Realne plaće talijanskih radnika pale su za golemih 6,1 posto. Ekonomski analitičari i sindikalni stručnjaci upozoravaju da ovaj slom nije slučajan: on je izravna posljedica sustavnog odgađanja obnove kolektivnih ugovora od strane poslodavaca, ali i kronično oslabljene pregovaračke pozicije talijanskih sindikata. Kada se na povijesno spore nominalne prilagodbe plaća nadovežu niska produktivnost i opća ekonomska stagnacija, rezultat je drastično osiromašenje kućanstava.

Sličan scenarij, iako s različitim strukturnim uzrocima, zabilježen je u Češkoj (-5,8%) i Švedskoj (-4,8%). Realne plaće pale su i u Danskoj (-2,1%) te Španjolskoj (-2%). Na razini cijele eurozone pad iznosi 1,8 posto, dok su blaže minuse (između 0,7% i 1,4%) zabilježile Slovačka, Finska, Irska i Švicarska.

Zašto su sindikati podbacili u obrani standarda? Strah od gubitka posla i deindustrijalizacije, potaknut slabim gospodarskim rastom, agresivnom kineskom konkurencijom i američkim carinskim ratom koji ugrožava europski izvoz, paralizirao je radničke zahtjeve. Strah od otpuštanja pokazao se jačim od želje za očuvanjem kupovne moći.

U tom kontekstu, Francuska (+0,1%) i Njemačka (+0,9%) jedva su zadržale glavu iznad vode, prvenstveno zahvaljujući političkim odlukama o podizanju minimalnih plaća iznad stope inflacije. Među pet najvećih europskih gospodarstava jedino je Ujedinjena Kraljevina zabilježila opipljiviji rast realnih plaća od 3,6%, što se pripisuje fleksibilnijem tržištu rada i kroničnom nedostatku radne snage koji je prisilio poslodavce na brže dizanje nominalnih iznosa.

Turski i mađarski fenomen

Na drugom kraju spektra nalaze se tri države izvan eurozone koje bilježe astronomske stope rasta, predvođene Turskom u kojoj su realne plaće nominalno eksplodirale za čak 78,6 posto (uz inflaciju koja se sredinom 2026. kreće oko 32%).

Međutim, analitičari Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije upozoravaju na oprez te kažu da ova brojka drastično preuveličava stvarni rast životnog standarda. Turski skok je prvenstveno statistički oporavak s ekstremno niskog dna nakon valutne krize iz 2018. godine. Osim toga, rast je bio pogonjen agresivnim, dvostrukim podizanjem minimalne plaće uoči izbora 2023. godine. Nakon što su izbori prošli, usklađivanje je vraćeno na jednom godišnje i ponovno kaska za realnim poskupljenjima, dok oporbene stranke i dalje otvoreno sumnjaju u friziranje službenih podataka o turskoj inflaciji.

Unutar Europske unije rekorder je Mađarska s rastom realnih plaća od 29,8 posto, a slijedi je Poljska sa 16,5 posto. U mađarskom slučaju, ekonomisti ističu da izniman rezultat nije plod nikakvog čudesnog skoka produktivnosti rada. Riječ je o koktelu akutnog, strukturnog nedostatka radne snage, agresivne vladine politike podizanja minimalca i grčevitog pokušaja radnika da nadoknade gubitke nastale nakon brutalnog inflacijskog šoka.

Unutar same eurozone, jedina država s dvoznamenkastim rastom je Litva (+14,8%), dok su umjereni rast zabilježile Latvija (+7,4%), Slovenija (+6,6%), Portugal (+5,6%) i Grčka (+4,7%).

Gdje je tu Hrvatska? 

Hrvatska uopće nije obuhvaćena ovim OECD-ovim izvješćem, no službeni podaci DZS-a i HNB-a sugeriraju da se domaći trendovi potpuno razilaze s jezgrom eurozone i naginju anomalijama tranzicijskog istoka. S prosječnom neto plaćom koja je do proljeća 2026. dosegnula 1.555 eura (i medijanom od 1.317 eura), nominalni skok u odnosu na početak 2021. iznosi masivnih 65 posto.

Čak i nakon što se oduzme kumulativni inflacijski udar, Hrvatska bilježi visoki dvoznamenkasti realni rast kupovne moći koji je stavlja uz bok Mađarskoj ili Litvi. No, u pozadini ovog 'uspjeha' ne stoji strukturalni skok produktivnosti, već koktel dramatičnog nedostatka radne snage na tržištu koji je iscrpio privatni sektor, politički forsiranog podizanja minimalca te rekordnog rasta plaća u državnoj i javnoj službi koji umjetno gura prosjek prema gore. Ta spirala rasta plaća istovremeno djeluje kao unutarnji generator domaće inflacije, zbog čega su cijene hrane, stanovanja i usluga u Hrvatskoj rasle brže od prosjeka eurozone,  ostavljajući građanima subjektivan dojam da unatoč debljim novčanicima danas ne mogu kupiti bitno više nego prije pet godina.

Iako ovi podaci daju retrospektivu petogodišnje borbe za očuvanje standarda, oni kriju jednu opasnu zamku. Naime, prikupljeni podaci za prvo tromjesečje 2026. godine ne obuhvaćaju najnoviji val geopolitičkih potresa na Bliskom istoku, konkretno, zajedničke američko-izraelske napade na Iran i posljedični odgovor Teherana.

Novi skok cijena energenata koji je uslijedio nakon tih događaja prijeti poništavanjem i ono malo teškom mukom ostvarenog rasta realnih plaća diljem kontinenta. Za europske radnike to znači samo jedno, a to je da stabilizacija kupovne moći i dalje ostaje tek statistička iluzija.