Nekoć davno sudjelovao sam na seminaru zajedno s nekoliko gradonačelnika. Na kraju je priređen igrokaz u kojem sam imao ulogu lokalnog funkcionara, pročelnika, za koju bih, da se dodjeljivao, dobio Oscara za sporednu ulogu
U ovoj ću 'Pravdi' pisati o laganijoj temi. Naime, čitajući jednu presudu Visokoga upravnog suda vezanu uz nezakonitu odluku o gradskom groblju Grada Imotskoga, sjetih se seminara na kojem sam dobio ulogu da kao član imaginarnoga gradskog poglavarstva branim kretensku odluku o premještanju gradskoga groblja s periferije u središte grada. Rekli su mi da sam je uspješno branio.
Dogodilo se to davno, prije petnaestak godina, kad sam pohađao poslijediplomski studij na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Sudjelovao sam na seminaru u organizaciji nevladine organizacije na kojem su osim studenata bili i neki gradonačelnici. Nakon predavanja i prezentacija gradonačelnika napravili smo igrokaz. Dio sudionika, među kojima sam bio i ja, branio je kao predstavnik vlasti na tribini građana spomenutu odluku o formiranju gradskoga groblja u središtu grada; pravdali smo je time što je u centru crkva. Dio sudionika bio je oporba, a ostali su trebali glumiti građane koji su došli na tribinu i aktivno se uključiti u nju.
Kao da sam Grunf
Sa mnom je bio gradonačelnik (koji je tada i u stvarnom životu bio gradonačelnik, ali ne sjećam se ni njegova imena ni grada iz kojega je došao), a ja sam bio njegov pročelnik i desna ruka za politički i gospodarski život u našem imaginarnom gradu. Sjećam se da sam u razgovoru nas 'vlastodržaca' bio skeptičan kako ćemo obraniti tu idiotsku odluku jer osim 'oporbe', koja je imala cijeli arsenal kojim nas je mogla rafalno rešetati, i sami 'građani' bili su 'nabrijani' na to. Prije tribine pala je odluka: gradonačelnik se lijepo izvukao odredivši mene kao pročelnika da vodim glavnu riječ u obrani idiotske odluke. Sada kada malo razmislim, i u tom igrokazu postupio je kao pravi političar, već dovoljno ispraksiran u stvarnom životu – lagano se izmaknuo imenovavši mene kao žrtvenog jarca. Ono čega do tada uopće nisam bio svjestan shvatio sam već tijekom rasprave: i u meni čuči vrlo perspektivan političar.
Naravno, 'oporba' je tu idiotsku odluku odmah napala, a i 'građani' zajedno s njom, ali, ljudi moji, kad je meni krenulo! Nevjerojatno je kako sam se u trenu transformirao u notornog lažljivca, čak i bahatoga. Ondje gdje sam imao odgovor na primjedbe oponenata, jasno sam artikulirao, a nisam se libio ni izmišljati neke gluposti. Primjerice, budalaštinu da time obnavljamo katolički identitet centra zapušten u vrijeme komunizma, jer što je crkva bez groblja, a krenuo sam i u kontranapad tvrdnjom da, upravo suprotno, tom odlukom gradska vlast zapravo pokazuje koliko se brine o starom stanovništvu našega grada, koje je u većini, jer ono tako ne mora gubiti puno vremena da bi otišlo na udaljeno groblje, a samim time brinemo se i o njegovu zdravlju. Pitao sam mlade 'oporbenjake' kako bi se osjećali da po ovoj zimi njihovi stari roditelji, djedovi i bake moraju pješačiti nekoliko kilometara do groblja, a stisnuo je minus. Mili Bože, kao da gledam Grunfa iz 'Alana Forda'! Pritom smo se svi baš uživjeli u svoje uloge.
Čestitke lopovu i lažljivcu
Kad bih pak osjetio da su argumenti prejaki, uspješno sam na vrijeme prekidao diskutante nalazeći u njihovim iskazima nedostatke (poput 'Nije to bilo 2001., nego 2002.') i kojekakve lapsuse te vrlo vješto skretao s teme nastojeći ih kompromitirati (primjerice, 'znamo mi kako si ti vodio javnu nabavu' ili pak 'znamo mi da si ti donedavno nosio crvenu zastavu sa srpom i čekićem'). Bilo je, zapravo, vrlo zanimljivo, svi su mi čestitali, no meni je od svega bila važnija spoznaja da čovjek vrlo uspješno može braniti takve kretenske odluke. Ali i nešto mnogo strašnije.
Naime, iako svakako nisam jedan od onih koji tvrde da su svi političari lopovi i lažljivci, iskustvo sa spomenutog seminara pokazalo mi je da u meni, i u svakom od nas, čuči mali političar lopov i lažljivac. Stvar je u tome koliko tog lopova i lažljivca u sebi možemo kontrolirati. O tome vam pak, mili čitatelju, ne mogu ništa reći jer kao političar u stvarnom životu (iako sam se nekada davno okušao u tome) nisam se ostvario.
POST SCRIPTUM
Visoki upravni sud ukinuo je odluku o grobljima Gradskog vijeća Imotskoga. Gradski su oci kao dokaz da su sve radili po zakonu naveli da je odluka donesena u skladu s člankom 18., stavkom 1. Zakona o grobljima i člankom 31. Statuta Grada Imotskoga. No iako nije osporavao da je odluka donesena u skladu s navedenim propisima, Sud se složio s podnositeljima zahtjeva za ocjenu zakonitosti. Naime, odluka nije donesena u skladu s drugim zakonom – o pravu na pristup informacijama. Pojednostavnjeno, nije provedena javna rasprava sa zainteresiranom javnošću. Eto zbog kakvih gluposti padaju propisi u našoj zemlji.