Nagodba 1868.: Kako je hrvatski suverenitet preseljen iz Beča u Peštu

Dana 24. rujna 1868. Hrvatski sabor, u kojem su većinu imali unionisti i mađaroni okupljeni oko bana Levina Raucha, prihvatio je Hrvatsko-ugarsku nagodbu, temeljni akt koji je odredio položaj Hrvatske u ugarskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije sve do njezina raspada 1918. godine.

Do Nagodbe je došlo nakon što su Beč i Pešta godinu ranije sklopili Austro-ugarsku nagodbu, kojom je stvorena Dvojna Monarhija. Položaj Hrvatske time je praktično prepušten uređenju unutar ugarskog dijela Monarhije, pa su uslijedili pregovori hrvatskih i ugarskih izaslanstava. No političke okolnosti nisu bile naklonjene hrvatskim zahtjevima za većom samostalnošću. Levin Rauch, kojega je dvor postavio sa zadaćom da provede nagodbu, promijenio je izborna pravila i osigurao saborsku većinu unionistima, čime je otvoren put njezinu prihvaćanju.

Ograničena hrvatska autonomija

Nagodbom je Hrvatska zadržala vlastiti Sabor, bana i autonomnu Zemaljsku vladu te nadležnost nad upravom, pravosuđem, školstvom i vjerskim poslovima. Hrvatski jezik postao je služben u hrvatskim autonomnim poslovima i u zajedničkim institucijama. Istodobno su najvažnije poluge vlasti ostale izvan hrvatskog dosega: financije, vojska, vanjska politika i velik dio gospodarskih poslova bili su zajednički ili pod ugarskim nadzorom. 

Posebno je sporno ostalo pitanje Rijeke, koja je posebnim rješenjem – Riječkom krpicom - praktično stavljena pod ugarsku upravu.

Što bi bilo bez Nagodbe?

Protivnici Nagodbe tvrdili su da je njome Hrvatska podređena Ugarskoj i da je napušten državnopravni program koji je Hrvatski sabor postavio još 1861. godine. Zagovornici su pak smatrali da se u tadašnjim okolnostima nije moglo postići više te da je očuvanje hrvatskih autonomnih institucija predstavljalo najbolje moguće rješenje.

Povjesničari se i danas spore je li Hrvatska tada mogla izboriti bolji položaj. No većina se slaže da su ključne odluke već bile donesene u Beču i Pešti te da hrvatska politika nije raspolagala snagom koja bi mogla promijeniti dualistički okvir uspostavljen Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine. Da je Sabor odbio Nagodbu, vrlo je izgledno da bi Beč i Ugarska nametnuli slično rješenje, možda čak i uz manje autonomije nego što je Hrvatska na kraju dobila.

Saborski vritnjak obilježio prijepore

Nagodba nije zatvorila hrvatsko pitanje nego ga je obilježila za sljedećih pedeset godina i postala trajan izvor političkih sukoba. Jedan od najpoznatijih izraza otpora nagodbenom sustavu bio je glasoviti Saborski vritnjak 1885. godine...

Na burnoj saborskoj sjednici pravaši su se protivili odnošenju važnih hrvatskih spisa. Tzv. Komorski spisi, uglavnom vezani uz konfiscirana imanja hrvatskih plemićkih rodova, pa i Zrinskih i Frankopana, odneseni su po naredbi bana Károlya Khuena-Héderváryja iz Zemaljskog arhiva u Zagrebu i otpremljeni u Mađarsku. 

Kad je ban izlazio iz sabornice, senjski pravaš Josip Gržanić nogom ga je udario u stražnjicu. Zbog tog je čina među političkim istomišljenicima postao svojevrsni junak te je na dar dobio malu čizmu kao uspomenu na događaj, dok ga je vlast kaznila s pet mjeseci zatvora. Odneseni dokumenti su pak vraćeni u Zagreb tek 1960. godine. 

Nagodba i vritnjak danas

Gotovo 160 godina poslije Nagodbe i oko 140 godina nakon vritnjaka, Hrvatska i Mađarska surađuju kao ravnopravne članice Europske unije i NATO-a, ali sjećanje na te događaje nije posve izblijedjelo.

U Hrvatskoj i danas postoji posebna osjetljivost kada su posrijedi strateški gospodarski sustavi. Zato se kao svojevrsni odjek nagodbenjaštva i starih hrvatsko-mađarskih prijepora često spominje slučaj Ine, u kojoj je mađarski MOL temeljem ugovora iz 2009. stekao prevladavajuća upravljačka prava iako nije imao većinski vlasnički udio. Političke i pravosudne posljedice tog procesa obilježile su hrvatski javni život godinama, a bivši premijer Ivo Sanader zbog primljenog mita umjesto vritnjaka dobio šest godina zatvora.

Gotovo stoljeće i pol nakon prijepora oko luke na Kvarneru, prometnih koridora i gospodarskog utjecaja, stare teme povremeno se pojavljuju u novom obliku. Razlika je samo u tome što se danas ne rješavaju ni nagodbama ni vritnjacima, nego pregovorima unutar Europske unije i međunarodnih arbitraža.