Kad udjel javnih investicija u BDP-u počne padati, past će i maske

Kroničarima s malo duljim stažem koji prate domaći poslovni svijet ime Srđana Oreba dobro je poznato. Menadžer s dugogodišnjim iskustvom u realnom sektoru u medijima je ostao upamćen po svojoj dužnosti prije petnaestak godina, kad je bio predsjednik Uprave poznatog proizvođača alkoholnih pića Badel 1862. Bilo je to u vrijeme kad je kompanija, tada u državnome vlasništvu, prolazila kroz turbulencije tražeći strateškog partnera. Iz tog razdoblja ostala je upamćena njegova izjava s konferencije za novinare 2012., na kojoj je bio i potpisnik ovih redaka, da je 'Badel dragulj zatrpan ispod hrpe smeća'.

– Vidite da sam imao pravo – rekao nam je Oreb prije početka intervjua prisjetivši se te epizode.

Sada se upustio u konzultantske vode, a nedavno je pozornost javnosti privukla njegova objava na LinkedInu naslovljena 'Hrvatski gospodarski perpetuum mobile'. U njoj je argumentirano pokazao zašto su plaće, potrošnja i vrijednost imovine rasle brže od produktivnosti i zašto takav sustav još funkcionira.

Nedavno ste otvorili konzultantsku tvrtku. S kojim vam se problemima najčešće obraćaju klijenti?

– Bavim se butik-savjetovanjem, odnosno radim izravno s vlasnicima, izvršnim direktorima i upravama. Dok sam još bio aktivan u korporacijskome svijetu, novinari su me pitali zašto su menadžeri često loši poduzetnici, a poduzetnici loši menadžeri. Ne slažem se s tom tezom. Riječ je o dva različita pristupa koja se međusobno nadopunjuju. Poduzetnike pokreće ideja, a ideja je emocija. Oni idu prema cilju i, ako su dovoljno uporni, do njega često i dođu. Menadžeri, s druge strane, analiziraju. Gledaju projekcije i scenarije, pitaju se imamo li plan A, B ili C. I onda od deset ideja devet i pol ispadne prerizično. Zato kažem da poduzetnici mijenjaju svijet, a menadžeri ga stabiliziraju. Uspješnoj kompaniji potrebno je oboje. Tu vidim svoju ulogu. Prenosim iskustvo stečeno u trideset godina karijere, od pokretanja projekata od nule do vođenja kompanije izlistane na burzi. Klijenti mi se najčešće obraćaju kad kompanija raste brže nego što raste njezina organizacija, kad idu u veliku investiciju ili kad ona ne daje očekivan rezultat, kad treba profesionalizirati upravljanje ili kad između dobre ideje i njezine provedbe nastane jaz. Sličan problem vidim u odnosu različitih poslovnih svjetova. Ljudi iz velikih korporacija i banaka često podrazumijevaju da poduzetnici poznaju njihova pravila. Vrijedi i obratno: poduzetnici očekuju da velika kompanija razumije njihove izazove. Tijekom karijere naučio sam da je podrazumijevanje zapravo nerazumijevanje. Moj je posao pomoći da te dvije strane počnu govoriti istim jezikom.

Je li trošak rada jedan od glavnih problema?

– Jest, ali problem je dublji od same cijene rada. Danas gotovo svi govore isto: nema ljudi, kandidati koji dođu na razgovor nemaju potrebna znanja i iskustvo, a kad ih napokon pronađete, još vas i više stoje. Rekao bih da je to sada jedan od prioritetnih problema, osobito u segmentu SME-a. Prije petnaestak godina EU je postavio cilj da Europa bude društvo velikoga znanja i kvalitetnih poslova, s udjelom visokoobrazovanih od 40 posto. Načelno to zvuči odlično, ali usput smo zanemarili velik bazen zanimanja koja se rade rukama: električare, keramičare, servisere, mehaničare. Danas imate situaciju da ljudi s fakultetom postavljaju pločice jer im je to financijski isplativije nego raditi u vlastitoj struci. Tako smo stvorili neravnotežu na tržištu rada.