Porez na ekstraprofite, kako je naznačen u Prijedlogu uredbe EK, ne bi trebalo uvoditi. Ako već postoji nužnost da se u poluratnim okolnostima od kompanija koje spletom okolnosti imaju velik rast dobiti uzme takozvani ekstraprofit, onda se to ne bi smjelo raditi porezom nego izdavanjem državnih obveznica na 10, 20 ili 50 godina
Val državnog intervencionizma, potaknut posljedicama ruske agresije na Ukrajinu, širi se Europom. Zbog enormna rasta cijena energenata gotovo i nema zemlje u kojoj nije uveden neki oblik zamrzavanja cijena. Širi se lepeza najrazličitijih subvencija iz državnih proračuna. U Njemačkoj su prošli tjedan podržavljene rafinerije koje su bile u vlasništvu ruskih tvrtki…
U poluratnim uvjetima kakvi vladaju u odnosima Rusije i Europske unije moglo se očekivati takve oblike državnog uplitanja u tržišne odnose tvrtki i potrošača i tvrtki međusobno. Iznuđeni državni intervencionizam kupuje vrijeme i možda sačuva socijalni i politički mir u nekom razdoblju. Postoji, međutim, jedno područje državnog intervencionizma s kojim se ne treba igrati. Prije čijega korištenja treba dobro promisliti. Riječ je o ideji da se uvede izvanredni porez na, kako se to naziva, ekstraprofite tvrtki koje su ostvarile velike prihode, ponajprije na valu rasta cijena plina, struje i električne energije.
Porez na ekstraprofite, kako je naznačen u Prijedlogu uredbe Europske komisije, ne bi trebalo uvoditi. Čak ni kao iznimka za 2022. godinu. Ako već postoji nužnost da se u poluratnim okolnostima od kompanija koje spletom okolnosti imaju velik rast dobiti uzme takozvani ekstraprofit, to se ne bi smjelo raditi porezom nego izdavanjem državnih obveznica. Odgovorne vlasti u ratnim okolnostima idu na ratni zajam, a ne na ratni porez.
Petljanje po jezgri kapitalizma
Zašto ne ratni porez na ekstraprofit? Zato što je profit temelj na kojemu počiva rad ekonomskog stroja u kapitalizmu. Koliko god se pomodarski pričalo o društvenoj odgovornosti tvrtki kao motivu poslovanja, prava je istina da je glavni cilj poduzetnika ipak maksimiranje profita. Naknadno oduzimanje profita porezom je poput petljanja nestručnjaka po jezgri reaktora u nuklearnoj elektrani.
Priča o ekstraprofitima ima veliku privlačnost kod političara populističkog smjera. U krizama i strahu od gubitka vlasti koji ih prati najlakše je stvoriti savez političara i narodnih masa, a protiv pohlepnih kapitalista. Od konstatacija da netko ostvaruje ekstraprofit do toga da se svakoga tko ostvari rast dobiti koji je nekome sumnjiv proglasi ratnim profiterom, samo je korak. Evo, čak se i cijela Norveška već optužuje zbog ratnog profiterstva.
Kad se jednom duh pusti iz boce, teško ga se vraća. Sada se ekstraprofiti idu oduzimati zbog posljedica neisporuka plina iz Rusije. Jučer su se ekstraprofiti ostvarivali na cjepivu protiv COVID-19. Sutra će se dogoditi neka nova katastrofa, nastat će poremećaj u ponudi i opet će biti neočekivanih prihoda za dio tvrtki. Od iznimki, ad hoc i odokativno razrezivani porezi lako postaju pravilo.
Naravno, pitanje ekstraprofita legitimna je tema za raspravu. Ali ozbiljnu, a ne panično populističku. U potrazi za kapitalizmom 2.0 ili nečim održivijim što bi ga moglo naslijediti, poželjno bi bilo da neki budući nobelovac razradi model kako bez velikih oscilacija nevidljive ruke kontinuirano eliminirati monopolističke dobiti i kako razvoj usmjeriti bez recesija i opasnih društvenih razlika. Uzgred, u Jugoslaviji se prije 60 godina o tome vodila velika rasprava između dvije ekonomske škole – dohodaša i profitaša. Naravno, politika je porazila profitaše.
Odgovorni intervencionizam
A zašto umjesto ratnog poreza na ekstraprofite ratni zajam ekstraprofitašima? Zato što je to odgovornije, efikasnije i manje opasno. I tijekom povijesti postavljeno kao standard odgovornoga državnog intervencionizma u ratnim ili poluratnim okolnostima. Uzeti poduzeću dio dobiti porezom je konačan čin. Emitirati državne obveznice s rokom vraćanja za 10, 20 ili 50 godina nešto je sasvim drugo. Drugačije izgledaju bilance tvrtki. S obveznicama se može trgovati na sekundarnom tržištu. Tako mogu biti rezerva poduzetniku za moguće okolnosti kad se tržište okrene na glavu i zaprijeti bankrot.
Države su lake na uzimanju poreza, ali teške kad treba dati porezom ubrano. Oduzimanje ekstraprofita zajmom, a ne porezom, među ostalim, ipak bi ugradilo kakvu-takvu kočnicu. Ratni zajam piše se kao državni dug, pa će svaki ministar financija ipak upozoriti premijera da treba biti oprezan jer je moguć utjecaj na kreditni rejting zemlje. Zajam ostavlja pisani trag u državnim financijama, porez nestane na kraju proračunske godine.