Kad je otpad u pitanju vrijedi ona: Zovi čovika, zovi Pripuza!

Kad je smeće u pitanju, u vezi s jednom se stvari gotovo svi u Hrvatskoj, a i šire čini se, slažu – nitko smeće ne želi u svom dvorištu. Tu smo odavno postigli savršen konsezus. Ne samo da ne želimo tuđe, ilegalno smeće, ne želimo ni svoj otpad. I jedno i drugo smrdi, pitanje je samo dokle smrad seže. Ali čini se da europski otpad ipak malo jače zaudara jer dolazi s teškim dociranjem...

'Miris' gospićkog otpada je izgleda bio toliko jak da je stigao i do Europskog parlamenta. Prošlog je tjedna na plenarnoj sjednici u Strasbourgu održana rasprava elegantnog imena 'Zaštita zdravlja ljudi od otrovnih tvari', a povod su bile tone i tone opasnog otpada u Lici koje su ondje uvezene iz EU-a. U Europi se odavno zna da svaka neugodna stvar zvuči podnošljivije kada joj se da ljupko, administrativno ime, pa se na sjednici čak i okupilo svega nekoliko EU-ovih parlamentaraca, uza šačicu hrvatskih zastupnika, ali ni to nije jamčilo produktivnu raspravu i preuzimanje odgovornosti.

Rasprava ne samo da nije bila produktivna, već u određenim trenucima nije bila ni logična, pa se umjesto o smeću pričalo više i borbenije o štetnosti duhana, što samo pokazuje koliko tema daleko može odlutati kada je preširoko postavljena. I kad o njoj raspravljaju zastupnici koji su u EU parlament došli s HDZ-ove liste.

Rješenja na sjednici nije bilo, ni prozivanja zbog odgovornosti, premda je spomenuto da su u nekim zemljama glave padale i završavale po zatvorima zbog smeća, pa se na isto djelovanje pozvala i Hrvatska, ako se nađu dokazi, No ono što je nakon sjednice postalo još jasnije jest da ilegalno smeće iz Like neće tako brzo nikamo odlutati, niti se vratiti na početnu adresu.

Nije izostalo samo rješenje, izostalo je na sjednici još nešto, a to je priznanje da se, kad je smeće u pitanju, i u EU-u hvataju krivine. Da, zero waste lijepo zvuči, pogotovo kad se na dijelove smeća zalijepi hrvatska adresa, pa kud koji mili moji, to više nije naš problem.

Sad kad je to europsko smeće naša muka, trebamo je pod povećalom javnosti riješiti, pošto-poto, pa je država lupila šakom o stol. Za prvih 650 tona pronašlo se rješenje, spaljivanje u Holcimovoj cementari u Koromačnom i Nexeovoj u Našicama. I dok je premijer još lupao po stolu, mi smo odmah na djelu pokazali da smo europsku lekciju zapravo savršeno svladali.

Gospić želi da smeće ode, ali i Koromačno ne želi da dođe, a i Našice ne žele da kod njih dođe. U Raši je zbog toga već prosvjedovalo nekoliko stotina ljudi, a Istarska županija od Vlade sada službeno traži da odluku o slanju otpada u Koromačno povuče. Nekoliko dana poslije prosvjedovalo se i u Našicama, gdje se traže dodatne analize i mjerenja, a peticiju je, prema organizatorima, potpisalo oko četiri tisuće ljudi.

I taman kada je postajalo sve jasnije da baš nitko ne želi gospićko smeće, pojavi se deus ex machina hrvatske industrije otpada – ​Petar Pripuz. Njegov CE-ZA-R dobio je posao uklanjanja oko 4500 tona rasutog otpada, za što će dobiti od države 8,77 milijuna eura bez PDV-a.

I odjednom se pitanje 'gdje će gospićki otpad završiti' svelo na nekoliko kategorija: papir, plastika, biootpad i – nazovi Pripuza. 

Rakija s HDZ-ovom iskaznicom

Nevidljiva ruka tržišta u Hrvatskoj katkad radi vrlo vidljive stvari. Recimo, uzme rakiju od ljudi koji su je pekli na crno i proda je čovjeku koji rakiju proizvodi legalno. Država je na dražbi prodala više od 4200 litara zaplijenjene domaće rakije, a kupio ju je obrt Gorana Đanića, bivšega dugogodišnjeg načelnika Podgorača, za oko dva eura po litri. I nije mu prvi put. U veljači je na isti način kupio još 4600 litara. U manje od godinu dana tako je od države kupio gotovo devet tisuća litara rakije koju je država prethodno nekome oduzela. Đanić, doduše, nije rakijski početnik: ima destileriju i proizvodi rakije i likere. A od prošle godine je, sasvim slučajno, i HDZ-ovac, pa predstavlja tu stranku u općinskom vijeću! Adam Smith nevidljivu ruku tržišta definitivno nije ovako zamišljao, a on nikada nije pio rakiju iz Podgorača.

Korupcija po sezonama

Josipa Pleslić (ex Rimac):

Šest godina mi novinari pišemo o Josipi ex Rimac Pleslić, o vjetroelektranama, o prisluškivanju razgovora, o njezinom odnosu s ministrima i državnim tajnicima, o tajnovitom 'AP-u' i mreži ljudi zbog koje je jedno vrijeme izgledalo kao da u Hrvatskoj duboka država živi na WhatsAppu. Znamo tko joj je donosio 'radost', znamo i komu je bila 'lipa', a sad napokon imamo i presudu koja dokazuje tešku korupciju. I to bi bila odlična vijest da presuda nije iz rubrike 'Sport i glazba'. Pleslić je tako priznala krivnju za pogodovanje u ni manje ni više nego državnom ispitu i zapošljavanju u javnoj službi. Otprilike kao da gledamo šestu sezonu 'Sopranosa' i da Tony 'padne' zbog kazne za parkiranje koju nije platio na vrijeme. Naravno, još postoje dva postupka, ali čini se da hrvatsko pravosuđe primjenjuje HBO-ov poslovni model: korupcija po sezonama.

Uskok na terenu

A kad smo kod USKOK-a, ovaj je tjedan zatražio dodatnu dokumentaciju od HNS-a. Provjerava se ugovor s Adidasom te raspodjela novca i moguće provizije. HNS napominje da nije bilo nikakvoga spektakularnog 'upada', nego da dokumentaciju mjerodavnim tijelima dostavlja već mjesecima. Nema razloga za paniku, nije se zato obitelj raspala, a otac otišao na službeni put u Dubai. Samo su neki ljudi iz Uskoka zainteresirani za obiteljsku blagajnu. HNS ih uvjerava da je sve u redu, Adidas šuti, a hrvatski nogomet radi ono što najbolje zna: čeka da vidi hoće li se igrati produžeci.