Čuvaj se senjske ruke: Zašto je Ferdinand protjerao uskoke iz Senja

Dana 26. rujna 1617. mirom u Madridu habsburški nadvojvoda Ferdinand Štajerski, budući car Ferdinand II., obvezao se ukloniti uskoke iz Senja i okončati njihovu djelatnost na Jadranu. Time je završen Uskočki rat (1615.-1617.), sukob između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike u kojem su upravo uskoci bili jedan od glavnih razloga izbijanja rata.

Uskoci su bili izbjeglice i ratnici koji su pred osmanskim osvajanjima napuštali Bosnu, Hercegovinu, Liku, Dalmatinsku zagoru i druge krajeve te 'uskakali' na habsburšku granicu kako bi nastavili borbu protiv Osmanlija. 

Gusari ili Predziđe kršćanstva

Habsburške vlasti koristile su ih kao neredovitu vojsku, ali zbog neredovitih plaća i teških životnih uvjeta uskoci su se sve više okretali pomorskim prepadima i pljački brodova na Jadranu. Osim turskih, napadali su i mletačke trgovačke brodove, što je izazvalo bijes Venecije.

Uskoci su sebe vidjeli drukčije. Živjeli su od ratovanja i plijena, a osjećali su da brane kršćansku Europu od osmanskog prodora. Kad su nakon sklapanja mira između Habsburgovaca i Osmanlija njihove prekogranične akcije bile ograničene, sve više su se okretali moru.  

Iz njihove perspektive problem je bio i u tome što je Venecija često trgovala s Osmanlijama. Mnogi uskoci držali su da Mlečani profitiraju od trgovine s neprijateljem protiv kojega oni svakodnevno ratuju. Stoga su i mletačke brodove napadali pod egidom Antemurale Christianitatis (Predziđe kršćanstva). 

Rat zbog gusara i trgovine

Za Mletačku Republiku uskočki prepadi nisu bili samo sigurnosno nego i gospodarsko pitanje. Troškovi zaštite trgovačkih putova neprestano su rasli, a Venecija je od Habsburgovaca zahtijevala da zaustave uskoke. 

Nakon višegodišnjih napetosti izbio je rat koji je zahvatio područje Istre, Goriške i doline Soče. Sukob je završio diplomatskim posredovanjem europskih sila te sporazumom kojim su Habsburgovci morali ukloniti uskoke iz Senja i uspostaviti redovitu vojnu posadu u gradu.

Okrutni obračun

Pritom je 1618. uskočko brodovlje bilo spaljeno u Rijeci, veći dio uskoka iz Senja bio je premješten dublje u zaleđe grada (najmanje 50 km udaljenosti), manji dio onih koji su ostali bez sredstava za život bio je premješten na službu u garnizone Brinja i Otočca, djelomično i oko Pazina i Učke, a za glave onih koji su namjeravali i dalje sudjelovati u prepadima bile su raspisane nagrade.

Tako je završila slavna, ali i kontroverzna senjska uskočka epopeja. Senj je izgubio svoje najpoznatije branitelje i moreplovce, a uskoci su raseljeni po unutrašnjosti Monarhije.

Preseljenje na Žumberak

Nakon 1617. dio uskoka naseljen je i na Žumberak. No često se zaboravlja da žumberački uskoci nisu nastali tek tada. Većina uskočkog stanovništva na Žumberku doselila se tijekom 16. stoljeća kao dio sustava obrane Vojne krajine od Osmanlija. Senjski uskoci koji su stigli nakon mira predstavljali su tek posljednji val useljavanja između 1617. i 1620. godine.

Žumberak je bio idealan za takve naseljenike. Riječ je o strateški važnom, ali slabo naseljenom području koje je habsburškim vlastima trebalo kao zaštitni pojas prema Kranjskoj i unutrašnjosti Monarhije. Uskoci su ondje dobili zemlju i status krajišnika, a zauzvrat su stoljećima sudjelovali u obrani granice.

Potomci uskoka žive i danas

Za razliku od senjske uskočke luke, koja je nakon 1617. izgubila svoj nekadašnji značaj, uskočka zajednica na Žumberku ostavila je trajan trag i preživjela sve do danas. Brojna prezimena, obiteljske predaje i lokalni identitet i danas podsjećaju na podrijetlo stanovništva koje je prije gotovo pet stoljeća stiglo iz krajeva pod osmanskom vlašću. Uskoci su izgubili svoju jadransku bazu, ali su preživjeli kao stanovnici Vojne krajine, a njihovo nasljeđe ostalo je sačuvano u Senju, na Žumberku i drugim krajiškim područjima.

Posebnost žumberačke baštine predstavlja i snažna tradicija grkokatoličke zajednice, oblikovane među ranije naseljenim uskočkim stanovništvom. Upravo je spoj različitih kulturnih, vojnih i vjerskih tradicija stvorio jedan od najupečatljivijih identiteta u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Čuvaj se senjske ruke

Jesu li uskoci bili gusari ili junaci? Za povjesničare – oboje pomalo, za Mlečane bili su razbojnici, a za mnoge Hrvate graničari i ratnici. Na tom tragu su i zbirke izložene u senjskoj uskočkoj tvrđavi Nehaj, kao i August Šenoa, koji u svom povijesnom romanu 'Čuvaj se senjske ruke' opisuje uskoke kao branitelje Senja i okolice od Turaka i Mlečana. 

Više od četiri stoljeća kasnije, uskoci više ne presreću brodove na Jadranu niti ratuju protiv Osmanlija. Ipak, njihova prezimena, naselja, običaji i povijesna svijest ostali su živi podsjetnik na vrijeme kada je hrvatski prostor predstavljao granicu između Habsburškog i Osmanskog Carstva.