Čemu se mučiti sa zadržavanjem mladih u Hrvatskoj, kad ih se može iskoristiti za nadogradnju rentijerskog mentaliteta? Još su zahvalniji od turista koji ipak za svoj novac traže deset dana kakve-takve brige na Jadranu. Novi gastarbajteri ne dolaze, a šalju eure
S trideset godina odeš u Njemačku, Austriju ili Irsku. Tamo počneš raditi, šalješ dio zarade roditeljima koji u Hrvatskoj od mirovine teško sastavljaju kraj s krajem. A onda kad prijeđeš 65. godinu života i odeš u zapadnu mirovinu, vratiš se u Hrvatsku, u dobru klimu i niže troškove života.
Tako bi se mogao sažeti izgledni scenarij za sve veći broj mladih ljudi koji potaknuti nepravdom, korupcijom i nesposobnim političarima 'glasaju nogama'. Do ovakvog predviđanja životnog puta velikog broja pripadnika generacija koje ulaze ili su prije par godina ušle na tržište rada moguće je doći prateći objave Eurostata.
Eurostat otkriva
Podaci statistike na razini Europske unije pokazuju da su hrvatski iseljenici prošle godine svojim obiteljima i rodbini poslali čak 1,74 milijardi eura. To je godišnji rast od 74 posto. Kad je val iseljavanja počeo, bilo je procjena kako ti mladi obrazovani ljudi neće slati u Hrvatsku dio svoje zarade. Da se neće ponoviti trend od prije pola stoljeća kad su tadašnji gastarbajteri redovito kućama slali velike iznose. Sad se pokazuje da su procjene bile pogrešne.
S druge strane, Eurostat otkriva da se u velikom postotku povećava broj 'državljana ostalih članica EU' starijih od 65 godina koji se prijavljuju da umirovljeničke dane žele provesti u Hrvatskoj. Baza jest niska (s oko 10.000 na oko 16.500 u godinu dana), ali i taj je postotak oko 70 posto rasta. Premda na prvu loptu taj rast sugerira da se ostvaruje davno predviđanje dr. Nikice Gabrića kako je Hrvatska bogomdana destinacija za starije Europljane i da bi mogla postati 'europska Florida', nije riječ se o tome. Čini se da je ipak riječ o ranijim generacijama ekonomske emigracije koja se vraća pod stare dane. Kuća ili apartman na moru uza stan ili kuću na kontinentu, EU mirovinu i ovdašnje niže troškove dobitna je kombinacija.
Tako ispada da se u Hrvatskoj treba roditi, odškolovati, završiti fakultet, odraditi životni vijek vani i onda se vratiti i uživati u trećoj životnoj dobi. Na individualnoj razini to zaista može biti optimalna kombinacija. Na razini društva i države to baš i nije neka perspektiva. Koliko god ovdje, htjeli to priznati ili ne, prevladava rentijerski mentalitet (živjeti od položajne rente Jadrana, iznajmljivati vodu, šume i druga prirodna bogatstva...), jasno je koliko je takav koncept neperspektivan i u krajnjoj liniji neodrživ. Mirovinski i zdravstveni sustav takav koncept neće moći održati. Lijepo je da se povećavaju doznake, ali nove generacije otjeranih gastarbajtera mnogo više ostavljaju u mirovinskim i zdravstvenim fondovima zemalja u koje su otišli.
Rentijerstvo ili poduzetništvo?
Neka doznake iz inozemstva i prihodi od umirovljenika-povratnika budu neka vrsta šlaga na torti. Ne treba zanemariti multiplikativne efekte. Kad bi se umjesto apartmanizacije, niskim porezima potaknuo zdravstveno-umirovljenički turizam, sigurno je da bi brojni stariji građani bogatijih zemalja EU dolazili trošiti mirovine cijele godine uzduž Jadrana.
Sigurna nacionalna perspektiva ipak nije u takvoj raspodjeli uloga, koliko god nas iz razvijenog dijela Europske unije baš i gledali na takav način. Digitalizacija, umjetna inteligencija, nove tehnologije koje dolaze... pružaju prilike da se u Hrvatskoj učini skok u industrijalizaciji. Manjak radne snage više ne može biti opravdanje. Globalizacija, koja je bila zamišljena kao slobodno kretanje robe, kapitala i ljudi, u posljednje vrijeme dobiva i tu treću dimenziju (kretanje radne snage). Svakodnevno stižu primjeri poduzetnika koji su na ovaj ili onaj način počeli uvoziti radnu snagu (od Makedonije do Indije). Pokazuje se da ovdašnje, niže plaće od europskog prosjeka nisu prepreka da se nađe dio ljudi u svijetu kojima će one odgovarati. Kao što su se njemački poslodavci naučili kako upravljati multikulturnom radnom snagom, jednako tako to ubrzano uče i hrvatski poduzetnici. Možda i brže od drugih, jer ovdašnja je poslovna zajednica desetljećima naviknuta na prilagodbe.
Dio biznisa iskoristit će prilike koje se nude. Iskoristit će uvoz radne snage za snažniji izvoz proizvoda i usluga. Ali to će biti samo oni natprosječni. Prosječnima bi trebala normalnija država. S obzirom na nekvalitetu domaće političke elite (čast iznimkama), čini se ipak da će prevladati varijanta iz škole u emigraciju, pa nakon mirovine na Jadran.