ZET danas ne vozi, a svakog zaposlenog Zagrepčanina košta 516 eura godišnje

Petsto šesnaest eura. Toliko te stoji ta prazna stanica. Toliko stoji ta tišina na tračnicama dok ti sat otkucava, a posao ne čeka. Kada jutros shvatiš da pješačiš, nemoj misliti da si prevaren. Nisi. Samo si platio najskuplju ulaznicu za prometni kolaps u svojoj karijeri. 

Jesi li se vozio svakodnevno u krcatoj ‘sedmici’ ili kontrolora nisi vidio deset godina, račun svejedno uredno plaćaš. Iz gradskog proračuna u ZET se 2025. godine slilo više od 196 milijuna eura našeg novca. Kad to podijeliš s brojem zaposlenih Zagrepčana, ispada da si im uplatio 516 eura - i to prije nego što si uopće pružio ruku prema aparatu za karte.

Dvaput je dvaput

Ako pak napraviš ‘grešku’ pa taj prijevoz zaista odlučiš koristiti, nagrađen si šansom da kupiš kartu ili radnički pokaz. Jer zašto bi istu stvar platio samo jednom, kad možeš dvaput? 

Pravi vrhunac korisničkog iskustva stigao je u trenutku kada su sindikati i Uprava utvrdili da se ne mogu dogovoriti. Odlučili su primijeniti prilično neobičnu formulu ‘radničke solidarnosti’: zaključati spremišta i ostaviti stotine tisuća ljudi na cesti, bez ikakvog dogovora o minimalnom broju linija.

Medicinska sestra u jutarnjoj smjeni, prodavačica koja mora otključati trgovinu u šest ujutro ili čistačica u bolnici - svi oni stavljeni su pred svršen čin. Njima opcija rada s kauča ne postoji, a taksi do posla i natrag pojede polovicu dnevne zarade. Mnogi od tih ljudi pritom rade za znatno manje plaće od samih ZET-ovaca. No, upravo se njih šalje da iz vlastita džepa financiraju tuđu borbu za povišice.

Milijuni rastu, putnici nestaju

I dok ti radnici na stanici broje svaki cent za taksi, ZET-ova bilanca razotkriva svu raskoš ovog paradoksa.

Od ukupno 226 milijuna eura ZET-ovih prihoda u 2025. godini, više od tri četvrtine stiglo je izravno iz proračuna. A kamo odlazi taj novac? Lavovski dio, čak 131 milijun eura, odlazi na troškove zaposlenika. Samo u godinu dana ti su troškovi skočili za gotovo 14 milijuna eura, odnosno 11,9 posto, dok je tvrtka usput zaposlila još 122 radnika.

Usporedba s pretpandemijskom 2019. godinom još je poraznija. Ukupni troškovi zaposlenika od tada do 2025. godine skočili su za više od 50 posto, a proračunsko financiranje za gotovo 70 posto. I kako se ta financijska injekcija odrazila na uslugu? Tako da vozila danas prelaze 8,5 posto manje kilometara, dok je broj prevezenih putnika pao za gotovo četvrtinu. 

Poslovni recept je fascinantan: prevozite manje ljudi, trošite neusporedivo više javnog novca i onda, kao šlag na tortu, ugasite motore. U Zagrebu je tako tramvaj zvan čežnja prestao biti samo naslov drame i postao prilično precizan opis javnog prijevoza.

Karta za otkazanu predstavu

Nitko ne osporava da je posao vozača težak i odgovoran. Navigirati grdosijom kroz zagrebački prometni krkljanac zaslužuje poštovanje i dobru plaću. Ali tražiti razumijevanje od građana dok im u potpunosti ukidaš uslugu koju su ti već platili, nije borba za radnička prava. To je teatar apsurda u kojem publika plaća kaznu jer je predstava otkazana. 

Dok se Uprava, Grad i sindikati prepucavaju oko toga tko je kriv, radnik u Zagrebu ostaje s jednostavnom matematikom: platio je javni prijevoz kroz porez, platio ga je kroz kartu, a sada će ga platiti i treći put - taksistu, jer si izostanak s posla jednostavno ne može priuštiti.