Problem je kako tretirati dokaze o prekovremenom radu zaposlenika

Pet je sati. Radno je vrijeme završilo. Klijent čeka. Rok istječe danas. Izvještaj nije gotov. Šef nije rekao: 'Ostani.' Nije poslao e-mail. Nije izdao pisani nalog. Radnik ipak ostaje još sat i pol. Posao je završen. Sutradan radnik traži da mu se tih sat i pol plati. 'Nisam ti rekao da ostaneš', odgovara poslodavac.

Nedavno sam boravio na sjeveru Hrvatske i sreo čovjeka koji radi kod privatnika. Shvativši da sam novinar, savjetovao me da pišem o tome kako poslodavac bez naloga tjera zaposlenike (njega konkretno) na prekovremeni rad, koji mu ne plati jer nema naloga. Iskreno rečeno, prvi moj dojam je bio da taj čovjek u najmanju ruku malo pretjeruje.

Mnogo sam puta napisao da radnika i poslodavaca ima svakakvih. Stara poslovica kaže: 'Sto ljudi, sto ćudi.' Ali malo sam pretražio te situacije jer je bilo sudskih postupaka u kojima su se sporili radnici i poslodavci u vezi s plaćanjem prekovremenog rada.

Problem se javlja onda kada treba utvrditi kada radnik radi dulje od radnog vremena, kada je to njegov izbor, a kada je to zapravo rad za poslodavca koji mora biti plaćen. Odredbe Zakona o radu tu nisu precizne jer životne (poslovne) situacije govore da nije sve crno-bijelo.

Odgovor nije jednostavan

Mjerodavan bi trebao biti Vrhovni sud RH (VS), koji ujednačuje sudsku praksu. U više je odluka zauzeo stajalište da samo činjenica da je radnik radio dulje od ugovorenoga radnog vremena nije dovoljna da bi se takav rad smatrao prekovremenim. Primjerice, u jednom predmetu (Rev 2993/2018-2) VS je naveo da se dulje ostajanje zaposlenika na poslu bez naloga i dogovora s poslodavcem ne smatra prekovremenim radom.

Također u još jednom predmetu (Rev 5060/2019-2) radnica je tražila isplatu više od šest tisuća eura bruto za prekovremeni rad. Prethodno su prvostupanjski i drugostupanjski sud prihvatili njezin zahtjev, ali je VS odluku preinačio i zahtjev odbio. Ključan je bio zaključak da za prekovremeni rad mora postojati zahtjev poslodavca.

Iako bi praksa trebala biti ujednačena, u nekim situacijama niži sudovi nastavljaju donositi odluke mimo uputa VS-a da je potreban nalog poslodavca. U predmetu koji je vodio Općinski sud u Zadru, a koji se odnosio na policijskog službenika na višednevnim plovidbama, Sud je na temelju iskaza svjedoka i drugih dokaza utvrđivao koliko je radnik stvarno radio. Riječ je bila o specifičnoj organizaciji rada na policijskom plovilu: posada je i nakon formalno određenog radnog vremena ostajala na brodu, obavljala radne zadatke, održavala brod i morala biti spremna za intervenciju. Sud je zaključio da se stvarno odrađeni sati mogu utvrđivati na temelju provedenih dokaza, a ne samo prema nalozima poslodavca. Lani je Županijski sud u Rijeci potvrdio tu presudu (Gž R-72/2025-3).

Što ako šef ništa ne kaže?

Tu dolazimo do pitanja: što ako poslodavac doista nije rekao radniku da ostane dulje, ali mu je dao posao koji objektivno nije mogao završiti do kraja radnog vremena? Ili pak što ako je radnik pomalo lijen pa posao od sat vremena razvuče na tri, a mora ga predati u određenom roku?

Tu je ta napetost između radnika i poslodavca. Ali znate kako kažu, 'papir trpi sve', pa ako poslodavac shvati da mu radnik odugovlači u izvršenju zadataka, onda neka to napiše i obrazloži. Znam, to je gnjavaža, ali ako se nekad ne može ljudski dogovoriti u situacijama kada nije nužno donositi formalne procedure, onda nema druge nego napisati radniku nalog ili ga zamijeniti.

S druge strane, ako radnik zaista ne stiže tijekom radnog vremena završiti zadatak, onda je to pitanje organizacije za poslodavca. U tom slučaju on mora reorganizirati posao, a dok se ne premosti problem, dati nalog radniku da prekovremeno odradi posao. Zato je važno da sudovi uzmu u obzir sve činjenice, a ne samo ima li naloga ili nema. 

POST SCRIPTUM

Izbjegao sam pisanje o sidrenim cijenama jer su mnogi rekli što su već imali. Ipak, čini mi se da je Petra Mandić, pravnica i članica Gradskog vijeća Rijeke, na Facebooku nagovijestila budući problem. Ona je zaključila da je Vladina 'Odluka o objavi cjenika proizvoda i usluga kao mjera izravne kontrole cijena' suprotna 'Zakonu o iznimnim mjerama kontrole cijena', u kojem je (čl. 12.) navedena ta obveza samo za supermarkete, hipermarkete, diskontne prodavaonice i cash&carry s mrežnim stranicama. 'Ministar Šušnjar tada je to objasnio riječima 'dakle na velike trgovce', a prva Vladina odluka držala se upravo toga', piše Mandić. Dodaje da Vlada smije provoditi zakon, ali ne smije podzakonskom odlukom proširivati ono što je Sabor zakonom ograničio. Možda sve to završi na Ustavnom sudu.