Rat oko Maksimira: Jesu li arhitekti bogovi, a njihova riječ uklesana u beton?

Postoji li išta opasnije za ego struke od običnog građanina koji se drzne reći da mu se nova zgrada ne sviđa? Novi Maksimir još nema ni lokacijsku dozvolu, a objava rendera pobjedničkog projekta milanskog VG13 Studija već se pretvorila u pravi kulturološki rat.

Čim je dio javnosti primijetio da budući stadion opasno nalikuje na četiri nasumično razbacane tribine koje je netko zaboravio spojiti, s arhitektonskog se Olimpa prolomio dobro poznat, patronizirajući eho: šutite i klanjajte se žiriju, vi to ne razumijete. Stručni žiri zna zašto je nešto odabrao, ukus nije kriterij kvalitete, a arhitektura se ne bira anketama.

No je li odluka stručnog suda doista uklesana u kamen kao deset Božjih zapovijedi - pardon, u beton - ili građani ipak imaju pravo reći kakav grad žele plaćati? 

Između tvrdnje ‘arhitekturu ne treba birati lajkovima’ i tvrdnje ‘nakon odluke žirija javnost više nema što reći’ postoji prilično širok prostor. Otprilike veličine grada.

Grad nije privatna galerija

Grad nije poligon za nečiji ego niti privatna galerija. Njegove škole, trgove i stadione građani gledaju, koriste i desetljećima plaćaju iz vlastitog džepa. Kako je to brutalno precizno sažeo partner OMA-e Reinier de Graaf: previše je toga u igri da bismo arhitekturu prepustili samo arhitektima. Njegova poanta nije da arhitekte treba izbaciti iz arhitekture, nego da su gradovi i zgrade istodobno arhitektonska, ekonomska, politička i društvena stvar. Arhitekt jest stručnjak, ali grad nije njegovo privatno vlasništvo. 

Uostalom, dogma o pobjedi na natječaju pada u vodu na brojnim domaćim i svjetskim primjerima. Na natječaju za splitski stadion 1975. pobijedio je Ivan Piteša, dok su Boris i Olga Magaš bili tek trećenagrađeni. Pitešin stadion nikada nije izgrađen. Kada su zbog Mediteranskih igara promijenjeni zahtjevi, raspisan je novi natječaj na kojem su pobijedili Magaši i nastao je današnji slavljeni Poljud.

Ni Zagreb ne nudi baš argument da pobjeda na natječaju automatski vodi do realizacije. Prema podacima koje je 2017. iznijela urbanistica Azra Suljić iz Društva arhitekata Zagreba, od natječajnih projekata provedenih u Zagrebu između 2005. i 2015. realizirano ih je tek oko 22 posto. Pobjeda na natječaju nikada nije značila automatsko pravo na gradnju. 

Kad i najveća imena ostanu bez gradilišta

Svjetska povijest arhitekture puna je pobjedničkih projekata koji su doživjeli debakl. Jørn Utzon pobijedio je 1957. u Sydneyu, pa je 1966. pod pritiskom politike, eksplozije troškova i sukoba oko vođenja projekta spakirao kofere i otišao iz Australije, nikada više ne vidjevši dovršenu Operu. Nakon njegova odlaska preuzeo ju je tim Petera Halla i značajno izmijenio. I to unatoč tome što je tisuću građana marširalo ulicama u Utzonovu obranu.

Sydney Opera

U Tokiju je priča bila još direktnija: Zaha Hadid pobijedila je 2012. na natječaju za Olimpijski stadion, no kad su se pobunila vodeća arhitektonska imena poput Makija, Ita, Kume i Fujimota te skupilo više od 80.000 potpisa protiv projekta od 252 milijarde jena, premijer Shinzo Abe jednostavno je odbacio pobjednički projekt i objavio da se kreće od nule. Novi stadion naposljetku je projektirao upravo Kengo Kuma. 

Projekt Zaha Hadid Japan Tokio

Monstruozna izraslina

Slične pljuske pobjednicima dijelile su i brojne europske metropole. Kad je ured ABK osamdesetih pobijedio u Londonu za dogradnju National Gallery, princ Charles nazvao je to rješenje ‘monstrous carbuncle’ - monstruoznom izraslinom na licu dragog i elegantnog prijatelja. Kritika je snažno odjeknula u javnosti i medijima, projekt nije dobio urbanističko odobrenje i odbačen je u korist Sainsbury Winga Venturija i Scott Brown.

Princ Charles je rješenje ABK-a za NAtional Gallery nazvao monstruoznom izraslinom na licu dragog i elegantnog prijatelja.

U Glasgowu je 2013. John McAslan + Partners izabran za preuređenje George Squarea, no čelnik grada Gordon Matheson obustavio je realizaciju doslovno na dan objave pobjednika jer su se građani pobunili protiv radikalne promjene trga, uklanjanja zelenila i premještanja spomenika.

Dakle moguće je istodobno reći: žiri je legitimno izabrao najbolji rad prema svojim kriterijima i grad ga ipak neće izgraditi. Te dvije misli mogu koegzistirati bez urušavanja zapadne civilizacije.

Oslo ima i bizarniji primjer. Umjetnik Bjarne Melgaard i poznati norveški arhitektonski studio Snøhetta godinama su razvijali crnu skulpturalnu kuću ‘A House to Die In’ pokraj nekadašnjeg imanja Edvarda Muncha. Projekt je izazvao snažan otpor stanovnika i umjetnika, a gradsko vijeće ga je 2018. na toj lokaciji zaustavilo zbog zaštite zelenog prostora i kulturnog krajobraza.

A House to die in

Kič ili humano?

Nije riječ o klasičnom pobjedniku javnog natječaja, ali je koristan podsjetnik da ni kombinacija velikog umjetničkog imena i višegodišnjeg stručnog rada ne znači da grad mora odgovoriti: stručnjaci su rekli svoje, ostali šutite.

Zašto se onda u raspravi s javnošću tako olako poteže argument 'vi to ne razumijete'? Zanimljiv odgovor ponudio je 2020. Peter Olsson sa Sveučilišta u Göteborgu na uzorku od 223 ispitanika. 

Jakriborg Švedska

Arhitekti koji na fotografijama nisu prepoznali švedsko naselje Jakriborg, pa najvjerojatnije nisu znali da gledaju suvremenu gradnju, uglavnom su ga opisivali riječima poput lijepo, tradicionalno, ugodno, humano. Među arhitektima koji su Jakriborg prepoznali i znali što gledaju jasna je većina posegnula za posve drukčijim rječnikom: pastiš, lažno, Disneyland, tragično, komično, kič.

Kod laika takvog estetskog preokreta nije bilo. Arhitekt u zgradi traži ideologiju, autentičnost, povijest arhitekture i koncept. Građanin puno češće gleda - kuću. I pita se mora li to čudo gledati sljedećih pedeset godina sa svog prozora. 

Pravo na raspravu nije populizam

Sve ovo ne znači da bi arhitektonske natječaje trebalo zamijeniti referendumima i gradove projektirati fejsbuk anketama - struka s razlogom postoji i razumije konstrukciju, funkciju, prostorne odnose, materijale i izvedivost koje estetski renderi vješto skrivaju. Ali javnost nije smetnja koju treba educirati dok konačno ne shvati zašto joj se ono što joj se ne sviđa zapravo mora sviđati. 

Kod javnih građevina građani su korisnici, susjedi, porezni obveznici i ljudi koji će s tom arhitekturom živjeti desetljećima. Natječaj zato treba štititi od populizma, pogodovanja i naknadnog prekrajanja kriterija. Ali njegov rezultat ne treba štititi od rasprave ni skrivati se iza žirija kao iza neupitnog božanstva. 

Ma koliko se dio struke trudio građane proglasiti neukom masom, javnost ima apsolutno pravo reći: ne želimo ovo u svom gradu. Grad nije arhitektonska izložba na kojoj je publika dužna samo kimati glavom, a odluka žirija, koliko god stručna bila, ipak nije deset Božjih zapovijedi. A ponajmanje je uklesana u beton.