Kanada Europskoj uniji ni na koji način ne može biti supstitut za SAD

Postoji jedan izgledan učinak ideje o Kanadi kao budućoj pridruženoj članici EU-a, koju sada otvoreno promiče i zagovara predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. I ne, taj učinak nije onaj bajkoviti, kakvim ga pokušavaju dočarati promotori toga prekooceanskog političkog ujedinjenja: Kanada kao nova svjetska sila bogata rijetkim metalima ujedinjuje se s Europom, koja je još područje najugodnijeg življenja, pa dobivamo supersilu. Prizemljena bajka izgleda posve drukčije.

Prva slaba točka te bajke: Kanada nikada ne može postati svjetska sila. Pa ni tada. Osobito ne može postati sila koja će u transatlantskim odnosima s Europom zamijeniti SAD, kako nam to nastoje prikazati najagilniji pobornici tog europsko-kanadskog pridruživanja.

Razlog prvi i neumoljiv: Kanada je prema broju stanovnika otprilike poravnana s američkom saveznom državom Kalifornijom. Kalifornija ima gotovo dvostruko veći BDP od Kanade. Ili, još rječitija usporedba: američki vojni proračun za ovu godinu iznosi više od bilijun (tisuću milijardi) američkih dolara, a kanadski dvadesetak puta manje, oko 50 milijardi američkih dolara, i to nakon američkog pritiska da kao NATO-ov partner poveća izdvajanja za obranu. Na toj najjednostavnijoj statistici padaju u vodu sve bajke o Kanadi kao novoj svjetskoj sili.

Odličja za izmišljenu bitku

Osim toga, Kanada je jedna od najliberalnijih postmodernih država i k tome izrazito doseljenička država: oko 45 posto njezina stanovništva su doseljenici ili su to bili njihovi roditelji. To nužno slabi osjećaj nacionalne pripadnosti, iznimno važan za vojsku koja funkcionira. I uistinu, Kanada ima i imala je ozbiljnih problema s brojnošću i kvalitetom vojske, a s druge strane proizvodi obilje bajki o kanadskim supervojnicima.

Hrvatska s kanadskim vojnim bajkama i čistim lažima ima iznimno neugodna iskustva. Primjerice, kanadska je vojska na svoje akademije uvrstila izučavanje bitke protiv Hrvatske vojske u Medačkom džepu 1993. predstavivši je kao najveću kanadsku bitku nakon Drugog svjetskog rata, a njezini su 'hrabri' zapovjednici dobili najviša državna odličja. No ta najveća bitka potpuno je izmišljena. Nije se nikada dogodila. Kanadski su zapovjednici čistim činjeničnim izmišljotinama, a slijedeći politiku svoje (britanske) Krune, pred Haaškim sudom nastojali okvalificirati 'Oluju' kao zločinačku operaciju.

BiH imala je slična iskustva. Protiv kanadskog generala Lewisa MacKenzieja, zapovjednika UN-ove misije u BiH, domaće je pravosuđe podignulo optužnicu zbog sudjelovanja u silovanju – u srpskim javnim kućama u kojima su na prostituciju bile prisiljene zatočene Bošnjakinje. Zahvaljujući političkoj snazi Kanade i UN-a proces je zaustavljen na optužnici. No zlostavljanje, uključujući ubojstva domaćeg stanovništva, i nasilje unutar elitne Kanadske zrakoplovno-desantne pukovnije (franc. Régiment aéroporté canadien) dokumentirani su u njezinoj misiji u Somaliji, nakon čega je cijela pukovnija raspuštena...

Dakle, Kanada ni na koji način ne može EU-u biti supstitut za SAD. U vrijeme kada preko posrednika traje globalni rat između SAD-a i Kine za novi, bipolarni svjetski poredak u kojem se snaga sudionika mjeri snagom oružja, razvojem umjetne inteligencije i energetskim potencijalom, opasno je za obranu i sigurnost EU-a zanositi se kanadskom bajkom.

Mogu razumjeti da se kanadski premijer Mark Carney i EK-ova predsjednica Ursula von der Leyen mnogo više sviđaju jedno drugomu nego što se i njemu i njoj sviđa Donald Trump. Ali ponašanju prema načelu 'sad ću ja pokazati njemu da mogu naći drugoga ili drugu' nema mjesta u odgovornoj vanjskoj politici. Mogu razumjeti i Carneyjev pokušaj približavanja EU-u: ekonomski zbog europskog velikog tržišta i politički da kao manji brat UK-a zaigra na kartu neke nove nesvrstanosti koja bi otvorila prostor većeg utjecaja za UK.

Jačanje polarizacije u EU-u

Ali imam ozbiljan problem s postupanjem Ursule von der Leyen. Prvo, odakle joj ovlasti za takve političke avanture, kao da upravlja 'Pjesmom Eurovizije', a ne EK-om? I drugo – jedini izgledan rezultat tog EU-kanadskog pokušaja transatlantskog pridruživanja jačanje je polarizacije u EU-u i posljedično njegovo slabljenje.

Von der Leyen euroskeptičnoj i antieuropskoj desnici doslovce servira argumente protiv EU-a. I doslovce pokazuje da su europske pučke stranke, čija je i ona predstavnica (CDU), postale perjanice internacionalnog liberalizma, gurajući ih tako od njihova dosadašnjeg biračkog tijela. Zašto? Opcija A: jer je (geo)politički nepismena? Opcija B: da pokaže Trumpu da i ona može biti 'trump'? Opcija C: Možda je tajna u nekom ugovoru, kao onomad s Pfizerom? Vjerojatno – od svega pomalo.