Mnogi osnivači tvrtki s početka tranzicije danas imaju više od šezdeset godina, pa bi prodali svoja poduzeća. S druge strane, u svijetu nikad nije bilo više neplasiranog novca. Investicijski fondovi puni su love i panično traže zdrave obiteljske tvrtke
Perfect storm (savršena oluja, oluja svih oluja) izraz je najčešće poznat kao naziv filma katastrofe iz 2000. godine. Ipak, naziv je 1991., nakon razgovora s lokalnim meteorologom, skovao američki novinar Sebastian Junger, a odnosio se na iznimno jaku tropsku oluju koja je bila posljedica rijetke kombinacije više obično nepovezanih pojava.
Ako se zanemari da izraz perfect storm u originalu ima negativnu konotaciju, moglo bi se reći da ovogodišnje događaje na hrvatskom tržištu prodaje i kupnje privatnih (obiteljskih tvrtki) upravo najbolje opisuje sintagma 'savršena oluja'. Rijetko se kad u ekonomiji tako poklope događaji kao nad je riječ o kupoprodaji tvrtki u 2021.
Savršena oluja
Ako se izuzme nezaobilazna pandemija covida, lako bi se moglo dogoditi da 2021. u nekim budućim ekonomskim udžbenicima bude zapamćena kao vrijeme mahnitih prodaja i kupovanja tvrtki ili udjela u njima. Nema tjedna, a gotovo ni dana, da se, bilo u medijima bilo u kuloarima, ne proširi vijest da je neki osnivač prodao tvrtku. Primjera radi, u ovom broju upravo imamo intervju s Miroslavom Dragičevićem, koji je nakon 29 godina prodao svoje udjele u poznatoj turističkoj konzultantskoj tvrtki Horwath HTL-u.
Što se to poklopilo? Prvo, biologija čini svoje. Mala zajednica institucija koja godinama prati i pomaže obiteljskim tvrtkama u pripremi za tranziciju poslovanja (CEPOR, Adizes i Lider) godinama je najavljivala da stiže vrijeme kad će osnivači više od deset tisuća tvrtki imati šezdeset ili više godina. Prepuštanje nasljednicima nije jedino rješenje. Čak ni ono koje prevladava. I zaista, dođu neke godine kad inače zaigrani poduzetnici osnivači odjednom shvate da bi bilo vrijeme za povlačenje. Godinu-dvije prije nisu ni pomišljali na prodaju tvrtke koju su osnovali. A onda se dogodi klik. 'Odradio sam krvav posao i ne namjeravam dočekati svoj kraj za uredskim stolom', objašnjava nam Dragičević.
Drugo, mnoge su obiteljske tvrtke u recesiji prije deset godina očvrsnule da bi preživjele. Danas maju zdrave bilance, zdrav rast i dobre tržišne pozicije. A opet, postoji znatan prostor za poboljšanje.
Treće, svijet pliva u novcu koji traži u što bi mogao biti investiran i ondje oplođen. Prema tvrdnji profesora Ljube Jurčića, u pandemiji je u svjetsko gospodarstvo 'upumpano' oko 15 tisuća milijardi dolara u situaciji kad je pad bio samo pet tisuća milijardi. Kad su se rupe pokrpale, ostao je višak od deset tisuća milijardi. U uvjetima nultih kamata na štednju novac je preplavio investicijske fondove. Koji ulagačima obećavaju znatan povrat na uloženo.
Pa je počela mahnita potraga za tvrtkama koje bi se dalo restrukturirati, prepakirati, prodati i ostvariti ekstraprofit. U jednom od prošlih Lidera fond-menadžer Saša Bilić rekao je da su on i suradnici u regiji koja uključuje i Hrvatsku detektirali pet tisuća tvrtki poželjnih za preuzimanje.
Dividenda Schengena i eura
Četvrto, zdrave hrvatske privatne tvrtke s potencijalom rasta sljedećih će godina imati dodatne 'pogurance'. Direktno ili indirektno, to su EU sredstva iz Nacionalnog programa oporavka. Kad se tomu dodaju 'dividende' ulaska u šengenski prostor i uvođenje eura, nije čudno što su kupci široke ruke i ne cjenkaju se previše. Pa čak i utemeljitelji tvrtki (za njih inače vrijedi ona nekretninska: Ne kupuj kuću od onoga tko ju je gradio!) imaju osjećaj da dobivaju fer vrijednost.
Peto (i najmanje javno) jest osjećaj da ova vremena obilja novca za investiranje i optimizam glede budućnosti bez recesije ipak ne mogu potrajati. Osnivači žele prodati dok se ringišpil još vrti. Fond-menadžeri žure se prepakirati kupljeno i što prije prodati. Imamo signale da fondovi više ne žele držati kupljene tvrtke od tri do pet godina. Skratili su 'servisiranje' godinu i pol. Nitko ne želi ostati s previše robe na štandu završi li globalno već jedanaest debelih, bezrecesijskih godina.
Mnogi osnivači odlučuju se na prodaju. Oni iznad šezdeset daju cijele pakete, oni mlađi (50+) strateške bi partnere. Naravno, nisu svi poduzetnici jednaki. Mnogo je onih koji su svjesni savršenih okolnosti za prodaju, ali su odavno odlučili da će raditi u tvrtki dok god budu mogli. Primjer? Evo, prije nekoliko dana Bogdan Tihava, dugogodišnji prvi čovjek i suvlasnik Auto Hrvatske, kaže kako je odavno odlučio da će biti u poduzetništvu dok god to fizički bude mogao.
Ova kolumna nema pretenziju savjetovati. Samo slavi trenutke kad se stvari poklope pa se na biznis-sceni događaju krajnje uzbudljive stvari. Kad svjedočimo savršenoj poduzetničkoj oluji.