Slabost EU-a kao vanjskopolitičkog aktera kronične je prirode

Kako se pohvalio iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči, prošloga četvrtka točno u podne nazvala ga je EU-ova visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaja Kallas. On je, dakako, oštro osudio 'SAD-ovu najnoviju agresiju' i kritizirao 'UN-ovu šutnju o tim akcijama'. Tek što se šef iranske diplomacije na službenim stranicama pohvalio lekcijom koju je u jeku pregovora s SAD-om i poglavarima država Arapskog poluotoka preko Kaje održao svojim neprijateljima, EU-ovim diplomatskim kuloarima počeo je kružiti francuski non-paper.

U njemu se predlaže da se smanje ovlasti EU-ove visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku te opseg i ovlasti cijele EU-ove diplomacije (EEAS). Ovoga puta imam puno razumijevanje za potez francuske diplomacije, koja nije nesklona ubacivati se u globalnu politiku iznenadnim šou-posjetima i telefonskim razgovorima. Ali kad se Kallas, čija se težina u svjetskoj politici svodi na 30-ak tisuća eura EU-ove plaće, pokuša ubaciti u globalnu politiku u jeku pregovaračkog procesa s Iranom, to više nije samo pokazivanje EU-ove nemoći nego i njegovo javno ponižavanje.