Ukrajina će morati pratiti politiku Zapada, koji je sve manje spreman podupirati njezin rat za povrat svih područja koja je zauzela Rusija, rat u kojem Ukrajina ne može pobijediti. Kad je pak riječ o bliskoistočnim ratovima, ključevi su u rukama Irana, a niz je pokazatelja da se iranski teokratski režim urušava iznutra
Strah od velike eskalacije, velikoga (svjetskog) rata ponovno kruži političkim prostorom. Žarišta koja bi mogla prerasti u ratove svjetskih razmjera dva su regionalna sukoba. Prvi je rusko-ukrajinski rat, u kojem Ukrajina nastoji poništiti ruska teritorijalna prisvajanja prije invazije (Krim, dijelovi Donjecke i Luhanske oblasti) i osvajanja nakon invazije. No taj rat sve više poprima obilježja zamrznutog sukoba u kojem Ukrajina povremeno pokazuje da još ima snage za akcije iznenađenja, poput prenošenja rata na ruski državni teritorij, a Rusija pokazuje da ima snage za daljnje ratovanje. Izvor najvećih bojazni (ili ciljanog širenja straha) ruski je nuklearni potencijal i mogućnost da ga ruski predsjednik Vladimir Putin iskoristi.
Gorka pilula za Ukrajinu
Drugi regionalni sukob koji se spominje kao mogući okidač za ratnu eskalaciju svjetskih razmjera jest rat Izraela protiv islamističkih političko-vojnih organizacija pod patronatom Irana u Gazi (Hamas, Islamski džihad), Libanonu (Hezbolah), Jemenu (Huti) i drugdje prema potrebi, a koje imaju zajedničku političko-islamističku agendu: destabilizaciju i uništenje Države Izraela. Rat Izraela protiv islamističkih proiranskih milicija, koji je lokalni sukob, u ekspanziji je koju diktira Izrael. No strahovi koji postoje (ili se ciljano šire) odnose se na mogućnost da ti ograničeni lokalni ratovi prerastu u veliki bliskoistočni rat u koji će onda biti uvučene i druge muslimanske zemlje, zapadni saveznici, istočni saveznici, koji će prouzročiti raspade zapadnih savezništava (uključujući u NATO-u), dakle pretvoriti svijet u opći kaos.
No iskustvo nas uči, kada mediji pumpaju priče o velikim eskalacijama i mogućem velikom kaosu, u pozadini se često pripremaju – veliki kompromisi. Veliki kompromis čini mi se kao vjerojatnija opcija i u ova dva slučaja, koja i nisu geopolitički sasvim nepovezana. Prvo, zasad ne vidim realnu opasnost od velike ratne eskalacije. Kad je o ruskim nuklearnim potencijalima riječ, još u počecima invazije, kada je takva bojazan bila realnija, proradila je vruća linija između ruskog i američkog ministarstva obrane kojom je eventualna nuklearna opasnost stavljena pod kontrolu. Drugo, i Rusija i Ukrajina iscrpljene su ratom, no njegov kraj prije svega ovisi u ruskoj (Putinovoj) spremnosti da prihvati kompromisno rješenje – u kojem neće biti ni apsolutnoga pobjednika ni apsolutnoga poraženoga – neku vrstu zamrznutog sukoba. Prema signalima koje šalje, Putin je spreman na kompromis. Gledano iz ukrajinske perspektive, to jest nepravedno; to je nagrada za osvajača i gorka pilula koju treba progutati. Ali Ukrajina (Zelenski) morat će pratiti politiku Zapada, prije svega SAD-a, koji je sve manje spreman (isporukama oružja) podupirati rat Ukrajine za povrat svih područja koja je zauzela Rusija, rat u kojem Ukrajina ne može pobijediti.
Poroznost iranskog režima
Kada je pak riječ o bliskoistočnim ratovima koje vodi Izrael protiv proiranskih islamističkih paravojski, ključeve eskalacije odnosno deeskalacije sukoba zapravo drži Iran. Iako je Izrael taj koji diktira trenutačnu ratnu dinamiku, o zbivanjima u Iranu ovisi daljnji razvoj tih ratova. Naime, niz je pokazatelja posljednjih mjeseci koji upućuju na to da se iranski teokratski režim urušava iznutra. Između ostalog, svi recentni izraelski obavještajno-ratni uspjesi ostvareni su uz pomoć iz Irana – od eliminacije šefa Hamasa Ismaila Hanije u središtu Teherana, u srcu iranske Islamske revolucionarne garde, preko eliminacije glavnine zapovjednoga kadra Hezbolaha do ubojstva njihova vođe, šeika Hasana Nasralaha. Te operacije nedvojbeno jesu pokazatelj superiornosti izraelskih obavještajnih službi. Ali i pokazatelj su poroznosti iranskog režima. Zapravo, ostavljaju dojam kao da Iran ‘isporučuje‘ Izraelu svoje bliskoistočne islamističke ekspoziture.
Novi iranski predsjednik Masud Pezeškijan ne djeluje kao da se zbog toga jako uzbuđuje i uz ‘obvezujuće‘ verbalne osude izraelskih operacija šalje pomirljive poruke Zapadu. A radikalni se vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei nakon prijetnji ratnim odgovorom povlači na nepoznato skrovito mjesto. Takvim potezima vrhovni vođe pribjegavaju kada su u strahu od urote u vlastitim redovima. Poruka izraelskog premijera Benjamina Netanyahua iranskom narodu da će biti slobodan prije nego što mnogi očekuju u tom kontekstu ne zvuči samo kao dio informacijskog rata.
Zato mi se veliki kompromis u ovom trenutku čini vjerojatnijim od velike ratne eskalacije.