Zagrebačke ulice pretvorene u arenu političkog sadizma

Prije samo nekoliko dana zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević objašnjavao je javnosti kako Ministarstvo unutarnjih poslova i prometna policija ne žele, na silne njegove pozive, molbe i preklinjanja, regulirati promet u Savskoj ulici. Tramvajski bi promet išao glatko da automobili ne voze žutim trakom, rezerviranim za javni prijevoz, što, pravdao se gradonačelnik, stvara nepregledne i nesnosne gužve. I dojam da javni prijevoz u metropoli ne funkcionira.

I, doista, tko se ikada nakon posla, oko 16 sati, zaputio tramvajem kroz Savsku, tko je bio osuđen na tu pokoru, svjedočio je mrcvarenju po pruzi koje podsjeća na tromu povorku osuđenika na smrt.

– Zvali smo, urgirali, tražili MUP da nam pomogne i ništa – pravdao se Senf na predstavljanju žutih stupića čiji je cilj, takva je barem ideja bila, da promet, barem onaj tramvajski, teče prohodnije. Pa kad neće prometna policija rješavati prometni kolaps, Grad je našao kakvo-takvo rješenje. Oni koji su i dalje osuđeni na Savsku zaklinju se da je to rješenje jalovo, da su gužve i dalje tolike da ni tramvaji ni osobna vozila ne voze ništa brže, da se u kolonama još više propitkuje smisao života i priželjkuje smrt, a ne pomaže ni činjenica da je grad raskopan, pa je dojam da nitko ne stiže nikamo kada želi.

A jedno od novih gradilišta ono je u Vukovarskoj ulici, na samom križanju sa Savskom. U tijeku je, kao i svakoga ljeta, obnova magistralnoga vodoopskrbnog cjevovoda, a ove je godine došao red na cjevovod u Vukovarskoj. Radovi vrijede oko 3,8 milijuna eura i to je jedan od strateških gradskih infrastrukturnih projekata. Vukovarskom tako ne voze tramvaji, a ni osobna vozila, ali bar država reagira, pa je tako u utorak, odmah nakon dolaska na gradilište, stigla i cijela četa dežurnih građevinskih inspektora.

Nakon pomnog češljanja radova inspektori su utvrdili da ne samo da radnici na gradilištu nisu imali potrebnu zaštitnu opremu nego ni samo gradilište nije bilo osigurano, pa nisu imali druge opcije nego zatvoriti ga. Kad će radovi početi, neizvjesno je, kao što je sve neizvjesnije i hoće li biti dovršeni do roka, 31. kolovoza. Kakvo bi to ljeto bilo bez barem malo političkog miniranja?

Zagreb je za Možemo! idealna platforma za zelene fiks-ideje i nesnalaženje u prostoru, a sve dok HDZ iskorištava državni aparat kao batinu da Senfu i ekipi pokaže tko zapravo drži ključeve grada, građani će snositi posljedice. Nikoga tu zapravo nije briga za ljude koji tramvajem idu na posao ili k liječniku, nikoga ne zanima hoće li i kada koja cijev puknuti, kada će se puknuće popraviti, a ni hoće li se radnik na gradilištu ozlijediti ako padne u rupu bez zaštitne kacige. Objema stranama zajednička je jedino politička šteta koju si tim igrokazima mogu nanijeti.

Građanima, dok u koloni pasivno promatraju tu paradu političkog sadizma, preostaje tek spoznaja da plaćaju najskuplje režije i poreze u državi kako bi ih vlastite elite tretirale kao NPC-jeve (non-playable characters, računalno generirani ljudi u videoigrama) – ili, ako baš hoćete da to kažemo jezikom boomera, kao obične statiste. Tako umjesto moderne europske metropole dobivamo politički circus maximus, raskopanu arenu skrojenu isključivo za zabavu vladajuće elite, a za običnoga čovjeka preživljavanje je postalo čista sportska disciplina.