Albert Camus: Neumorni ljubavnik žena, života i smrti

Kao sin polugluhe nepismene majke i prerano preminulog oca (poginulog u bitci za Marnu kad je malome Albertu bilo svega godinu dana), Camus je rođen u bijednoj četvrti alžirskoga grada Mondove prije stotinu godina (7. studenog 1913.). Rano je shvatio da se jedino obrazovanjem može izbaviti bijede. Kao stipendist završava gimnaziju i studij filozofije u Alžiru, a uza studij i ozbiljno bavljenje filozofijom i književnošću (Kierkegaard i Nietzsche bijahu mu filozofski uzori, a Proust, Gide i Malraux književni) dodatno zarađuje kao privatni učitelj, prodavač automobilskih dijelova, meteorolog i strastveni ljubitelj nogometa. Godine 1930. obolijeva od tuberkuloze, što je označilo i kraj njegove nogometne karijere, ali njegov neumorni duh osniva kazališnu družinu 'Radničko kazalište' u kojemu piše, režira pa i glumi. Godine 1935. pridružuje se Komunističkoj partiji Francuske i zalaže za neovisnost Alžira, a s tolikim žarom ustaje protiv svakog (pa i ruskog) totalitarizma da biva proglašen trockistom i izbačen iz KPF-a. Camus se potom priklanja francuskom anarhističkom pokretu i objavljuje u anarhističkim časopisima.

Paradoks apsurda

Tijekom Drugoga svjetskog rata (u kojemu nije mogao sudjelovati zbog slaba zdravlja) postaje članom ogranka pokreta otpora 'Combat' koji ilegalno tiska istoimeni časopis, a u kojemu Camus piše, radi kao urednik i potom kao glavni urednik. Iako ljevičarski nastrojen, njegove oštre kritike totalitarizma komunizma nisu mu pribavile simpatije u redovima komunista i naposljetku su presudile njegovu velikom prijateljstvu sa Sartreom s kojim je u poratnim godinama bio stalni gost glasovitog kafića Café de Flore na Bulevaru St. Germain, poprištu žarkih i žestokih rasprava tadanjih radikalno lijevih struja. Camus je, naime, pacifizam i mir stavljao ispred ideala, dok se Sartre držao svojih komunističkih i revolucionarnih ideala. Ideja komunizma za Sartrea je predstavljala savršenstvo ljudskog društva, bez obzira na to kako se provodio, dok se Camus toliko razočarao u tu ideologiju da je njezinim odbijanjem odbio i sve ideologije, kako s lijeve tako i s desne strane.

Camus prvi put spominje apsurd u 'Mitu o Sizifu', u kojemu govori da ljudi teže jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od toga dvoga. Odrekavši se idelogija, odrekao se i opredjeljenja za bilo koju filozofsku struju, iako ga kritičari i danas smatraju teoretičarem apsurda i egzistencijalistom. Camus, međutim, nije podnosio ni stranačku ni vjersku pripadnost, nije klečao ni pred jednim oltarom, želio je biti ‘sretni Sizif’, svjestan besmisla, ali i činjenice da je život jedino što posjedujemo, pa se isplati boriti za slobodu što je jedini smisao u besmislenome svijetu. Mnogi su pisci pisali o apsurdu, ali Camusov se apsurd razlikovao u mnogočemu, pa se u vezi s njime često govori o 'Paradoksu apsurda'. Camusove su ideje o apsurdu, naime, mnogo sofisticiranije; on ne daje filozofski iskaz, čak ni definiciju apsurda, već govori o iskustvu apsurda. ‘Apsurd je esencijalni koncept i prva istina’, kaže on. ‘Bunim se, dakle postojim’, tvrdi.

Paradoks života

Camus je pisao prozna djela, novele, drame, filozofska djela, eseje, a intenzivno se bavio i novinarstvom (većina je njegovih djela u nas, nasreću, prevedena). Godine 1957. za roman 'Pad' dobiva Nobelovu nagradu za književnost. Mnogi Camusovu ogorčenu borbu protiv svake vrste totalitarizma uspoređuju s Georgeom Orwelom, a ono što je Veliki Brat u slavnom Orwelovu romanu '1984.', to je kuga u Camusovu romanu istog naslova.

Camus čitatelja suočava s dualizmom - sreća i tuga, tama i svjetlost, život i smrt - ali ne u želji da bude morbidan, već kako bi ljude poučio da više cijene sreću i život. Mi silno cijenimo život, a istodobno znamo da smo smrtni. U tome leži paradoks. Živimo, doduše, u ravnodušnom i apsurdnom svijetu, smrtni smo ljudi, ali smisao možemo ostvariti vlastitim odlukama i tumačenjima. Camusovo nas djelo potiče da mislimo o apsurdu i damo vlastiti doprinos ključnim vrijednostima, a to su: suradnja, prijateljstvo, zajednički trud i solidarnost, jer nihilizam nije prihvatljiv odgovor. ‘Kuga’ je neosporni dio života, a kako se ‘epidemija’ razvija, ljudi se ne predaju ravnodušno bolesti koju ne mogu kontrolirati, bore se protiv nje, odnosno protiv smrti, pa se tako i u valu beznađa rađa optimizam. Evo što nam kaže autor: ‘Da ništa nije imalo smisla, bili biste u pravu. No, postoji nešto što još uvijek ima smisla.’

Camus je preminuo 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, u mjestu Villeblevinu, u automobilu marke Facel Vega koji je vozio njegov prijatelj i izdavač Michel Gallimard. Prijatelj ga je nagovorio da pođe s njim u Pariz automobilom, da bi i sâm preminuo u toj nesreći zajedno sa svoje dvoje djece. U džepu Camusova kaputa nađena je neiskorištena karta za vlak…

Žene su ga voljele

Unatoč sumornoj spoznaji besmisla, Camus je bio veliki zaljubljenik u život, pa, dakako, i u žene, i to u mnogo njih (često i odjednom). Njegova je ljubavnička (i bračna!) ‘karijera’ podrazumijevala dvostruk, trostruk, pa čak u jednom razdoblju i četverostruk paralelni život. Prva njegova djetinja ljubav bile su njegova baka i majka, koje je uvijek zamišljao pogrbljenih leđa pri neumornu čišćenju tuđih podova i u tegobnu radu. Silno ih je poštovao. Prva supruga bila mu je Simone Hie, ovisnica o morfiju, no brak je brzo raskinut kao posljedica nevjere na obje strane. Potom je godinama živio i naposljetku se oženio s Francine Faure, pijanisticom i matematičarkom, s kojom je imao blizance Catherine i Jeana. Inače, silno se protivio instituciji braka smatrajući je neprirodnom. Uboga je Francine godinama silno patila zbog njegovih višestrukih izvanbračnih veza, što je platila i psihičkim rastrojstvom.

Iako iznimno naočit muškarac, postavlja se pitanje gdje je nalazio tolike žene spremne da se s njime bez razmišljanja upuste u ljubavnu borbu ‘na sve ili ništa’, da s njim odu u pustinju, pa i na sâm Mjesec. Odgovor se sam nameće: kao velikome ljubitelju kazališta i proslavljeni dramski pisac, jasno je da je teatar bio njegova ljubavnička prva crta bojišnice. Surađivao je s glumicama, prijateljevao s mnogima, teško ih je i nabrojiti, ali najveći se njegov glumačko-ljubavni okršaj zbio kada je upoznao španjolsku glumicu Mariju Casarès. Sa svojom se ljubavnicom otvoreno pojavljivao u kavanama, noćnim lokalima, na premijerama, na čisti očaj uboge Francine. Među brojnim izabranicama valja još spomenuti Catherine Sellers, koja je glumila u Camusovoj drami 'Rekvijem za redovnicu', nastaloj prema Faulknerovu predlošku, pa Simone Hié, s izazovnom muštiklom i slobodarskim idejama, Christine Galindo, fatalnu ženu, po zanimanju učiteljicu, koja mu je spremno 'kucala' rukopise na starinskom Remingtonu. Bilo je tu još mnogo veza, neke su se preklapale, a u pravilu su ih pratile brojne intrige. Svom je dnevničkom zapisu ovaj neumorni ljubavnik povjerio da je trenutačno u vezi s čak četiri žene, a to su Francine, Maria, Catherine te manekenka Mi. Zapis potječe iz godine njegove smrti…

Manifest o cenzuri

U alžirskom dnevniku 'Le Soir Républicain' Camus još 1939. g. objavljuje pod pseudonimom (doživljavamo ga kao da je napisan jučer!) svoj 'Manifest o cenzuri' i o ulozi slobodnog novinara. Kaže da slobodni novinar ne očajava i bori se za ono u što vjeruje da je istinito kao da njegovo djelovanje može utjecati na tijek događaja. Ne objavljuje ništa što bi moglo potaknuti mržnju ili izazvati očaj. Sve je to u njegovoj moći.

Na putu slobodi izražavanja stoje brojne obeshrabrujuće prepreke: postojanost gluposti, ustrojena malodušnost, agresivna ograničenost. Ustrajnost je u potonjem slučaju kardinalna vrlina. Camus kaže: ‘Teško je danas spominjati slobodu tiska a da vas ne optuže za neumjerenost, ili da ste Mata Hari, ili da vas ne uvjeravaju da ste Staljinov rođak.’

Dakako, svaka sloboda ima svoje granice, jedino ih valja prepoznati. Jednom kad je načelo cenzure makar i prešutno nametnuto, činjenica da jedan list ovisi o raspoloženju i kompetenciji jednog čovjeka ukazuje bolje nego bilo što na stupanj neosviještenosti u kojemu živimo. Jedno od dobrih pravila jest nikad se ne rasipati u suvišnim jadikovkama zbog stanja stvari u kojemu smo se zatekli. Stoga pokušavamo odrediti uvjete i metode pomoću kojih se sloboda i u nevoljnim vremenima može ne samo sačuvati nego i izraziti.

Ne služi laži

Ako i ne može sve reći, slobodni novinar uvijek može reći ono što ne misli i što smatra da je pogrešno. Vrijednost teksta mjeri se prema onome što kaže, ali i prema onome što ne kaže. Ta je negativna sloboda doista najvažnija ako je znamo sačuvati. Jer ona priprema dolazak prave slobode. Nezavisni list pomaže čitatelju u njegovoj procjeni, odbija propagandu, ukida uvrede, svojim komentarom zasjenjuje uniformiranost informacija - riječju, služi istini u ljudskoj mjeri svojih snaga. I, što je najvažnije, ne služi laži.

Tu nužno stižemo do ironije koja je jedinstveno oružje moćnika - slobodnog novinara. Ona upotpunjuje odbijanje ne da bi se odbacilo ono lažno, nego da bi se često govorilo ono što je istinito. Izrečena dogmatskim tonom istina se cenzurira devet od deset puta. Ista ta istina izrečena u šali cenzurira se tek pet od deset puta. To objašnjava zašto su francuski satirični listovi poput ‘Le Merlea’ i ‘Le Canard enchainéa’ (u nas npr. ‘Feral tribune’) mogli objavljivati hrabre napise kakve poznajemo. Stoga je novinar u nesretnim vremenima nužno ironičan, iako nerijetko i protiv svoje volje. Ali, istina i sloboda su zahtjevne ‘konkubine’ budući da imaju malo ljubavnika. Takvo se stanje duha, jasno je, ne može uspješno održati bez ustrajnosti. Vrlina je čovjeka, naime, održati se pred svime što ga poriče. Valja, dakle, pokušati s posve novim metodama pravde i velikodušnosti, ali one se iskazuju jedino u već oslobođenim srcima i u još pronicljivom duhu.