Autodestrukcija neponovljiva glasa

Bilo je to u vrijeme kada su se hrvatska srca stisla u strahu od izvjesne okupacije, vrijeme koje se mjerilo onim prije i poslije Škabrnje ili Dalja. U takva malodušna vremena u mojoj je glavi poput bombe odjeknula vijest: umro je Freddy. Freddy Mercury.

Piše Gordana Gelenčer

U vrijeme kada su najčešći zvuk bile sirene, one koje su upozoravale na opasnost iz zraka i one koje su u bjesomučnoj jurnjavi ispuštala vozila hitne pomoći, ostala sam preneražena. Nema više Freddya ni njegove glazbe. Svojim osebujnim glasom nikada više neće moći otjerati demone s moga ramena.  Moju tugu za umrlom glazbenom veličinom malo je tko mogao razumjeti. Ne u vrijeme posvemašnjeg umiranja. Kako sam bilo kome tko je nosio pušku ili stegnuta srca iščekivao loše vijesti o onima koji ju nose mogla razumno objasniti zašto me je njegov odlazak tako potresao? Mogli su to razumjeti samo oni koji duboko u sebi žive glazbu, oni kojima je glazba život sam.
 
Od prvoga trenutka kada sam u eteru začula njezin glas bila je to i Amy. Unatoč već u početku vidiljivoj skonosti destrukciji (nije li to i sama otpjevala u hitu 'Rehab'?), na glazbeno najljepši, očaravajući način za mene je bila personifikacija života. Mnogo je pjevačica osebujna glasa, ali nijedan me nije taknuo tako posebno kao njezin. Jednostavno, kada je zapjevala kao da je život stao u tom jednom, jedinom, svečanom trenutku slaveći ga punim srcem.

Onima koji su uživali u svakom takvom trenutku koji nam je podarila zadnja je stvar na pameti izvlačiti njezinu mračnu stranu. Svatko ima svoje osobne mračne duhove s kojima se, više ili manje uspješno, kroz život bori. Ili na kraju, poput Amy, preda očito unaprijed izgubljenu bitku.

Svima onima kojima su diljem virtualnog prostora ostavili zlobne komentare, zagadivši ga do razine nedostojne čak i tako krvoločnog stvorenja kao što je homo sapiens, njezino životno djelo u zamalo tri albuma i jedinstvena glazba kojom nas je podarila poručuju tek jednu stvar. Amy, baš kao ni Hendrixa, Morrisona, Janis, Jonesa ili Cobaina, nećemo pamtiti po količini ispijenog alkohola ili konzumiranih opijata. Pamtit ćemo ih po glazbi koju su zauvijek utisnuli u središte naših srca. S takvom glazbom u srcu možemo samo postati boljim ljudima.