Bazen bistrine i razvrata

Kad bi zidovi mogli govoriti, oni legendarnoga pariškog kupališta La Piscine Molitor, nedavno obnovljenoga, osim o mnogim javnim i tajnim ljubavima ispričali bi i mnoge tragikomedije, trilere s najluđim zapletima i raspletima, one o financijskim i političkim urotama, sjaju bogatstva, ‘joie de vivre’, mraku zaborava, grafitima, skejterima i skvoterima.

Da bude jasnije, nije riječ o bilo kojem okupljalištu, nego o mjestu na kojem ste još ne tako davno jednostavno morali prošetati kupaći kostim ako ste bili ili željeli biti dio svjetske elite i džestseta, najmondenijem bazenu između dvaju svjetskih ratova.

Gizdavac na kruzeru  Smješten u zelenoj oazi 16. pariškog okruga, u neposrednoj blizini Bulonjske šume i stadiona Roland Garrosa, taj bazen, elegantno gizdav u stilu art décoa, okružen kabinama za kupače na tri razine te drugim klupskim sadržajima, projektiran je tako da asocira na bazen na pramcu raskošnog kruzera. Odmah nakon otvorenju 1929. postao je magnet za bogate industrijalce, trgovce, starlete i mlade glumce u potrazi za redateljem, producentima, sponzorima, udavače u lovu na bogata muža, umjetnike potrebite mecena i njihovih priloga, aristokrate željne širih socijalnih kontakata, karijeriste, političare, hedoniste, dokone rentijere, ukratko – trendsetere.
Od mnogih zanimljivosti u povijesti Piscine Molitora vrijedi spomenuti da su se za sigurnost kupača u početku brinuli zlatom ovjenčani plivački olimpijac Johnny Weissmüller, poslije najlegendarniji filmski Tarzan, te olimpijka Aileen Riggin.

 Kakva kostimografija! Bila je javna tajna, još između dvaju ratova, da su se uz taj bazen olimpijskih dimenzija hrabrije dame sunčale u toplesu bez pretjerana osuđivanja. Stoga se ne treba čuditi da je na tome mjestu sporta i mnogo mondenih zbivanja, šik modnih revija, koncerata i zabava 1946. prvi put u svijetu predstavljen širokoj javnosti šokantan bikini Louisa Réarda, a ubrzo i monokini. Publika Piscine Molitora jednostavno je bila napredna, razmažena, seksualno nesputana i pri tome je stvarala, poticala ili zaustavljala trendove. Ipak, da jedna egzotična plesačica nije bila dovoljno odvažna i drska, možda bi prva revija bikinija bila otkazana zbog nedostatka manekenki spremnih za taj modni iskorak.
Piscine Molitor projektirao je arhitekt Lucien Pollet i do kraja Drugoga svjetskog rata bilo je to jedino javno kupalište s dvama bazenima. Ljetni, dug pedeset metara, zimi je postajao popularno klizalište i škola za klizačke početnike. Zimski bazen, dug 33 metra, koji bojama i oblikom djeluje kao negativ vanjskoga, fascinira pak visokim staklenim krovom. Zidove kupališta mozaicima je i vitrajima, karakterističnima za art déco, uredio umjetnik Louis Barillet, i to motivima kupanja, kupača i uživanja. A za ugodu svih onih koji su mogli platiti vrlo skupe ulaznice ili bili članovi kluba brinulo se vrhunski, toliko da je i u govor onih koji ga nikad nisu vidjeli ušla usporedba ‘bistar kao voda Molitora’.
Ako ste pogledali film Anga Leeja snimljen prema istoimenom romanu Kanađanina Yanna Martela ‘Pijev život’, možda se sjećate da je puno ime glavnoga junaka Pija – Piscine Molitor Patel. U knjizi Pijev otac objašnjava da je ime odabrao zato što je želio da duša njegova sina zauvijek ostane čista kao voda toga legendarnog bazena.

Pozornica za rejvere No sredinom dvadesetog stoljeća stvari su se za Piscine Molitor polako počele mijenjati i kupalište s karakterističnim žuto-modrim bojama i brodskim ugođajem počelo je gubiti mondenu publiku, nakon nje i vrhunsko održavanje. Neko je vrijeme, do 1989., bilo kupalište za srednju parišku klasu. Napuknuta žbuka, popucane keramičke pločice, popadani mozaici svima su jasno govorili da kupalište ne može dalje u tim uvjetima, no zatvaranje tog arhitektonskog ljepotana razljutilo je i šokiralo Parižane.
– Bilo je to legendarno mjesto na kojem je sklopljeno mnogo brakova i prijateljstava – komentirao je Frederic Maynie, predsjednik udruge SOS Piscine Molitor, brzo oformljene nakon zatvaranja.
– Djeca su ondje igrala rukomet, žene su pokazivale dvodijelne i jednodijelne kostime, katkad bile i u toplesu; mogli ste zapaliti cigaru odmarajući se u ležaljci i gledajući kupače, svugdje ste mogli naći sušilice za kosu ili društvo za šankom kako se smije – opisao je svoje dojmove fotograf Gilles Rigoulet koji je 80-ih napravio crno-bijelu fotomonografiju Molitora i poslije se pridružio udruzi za njegovo spašavanje. Zahvaljujući njima kupalište je brzo dobilo status povijesnoga spomenika, što je spriječilo njegovo rušenje radi moderne stambene gradnje. Ipak, trebalo je proći 25 godina da netko zaustavi propadanje i prihvati se obnove.
U međuvremenu sjajni je eksterijer ispražnjenog kupališta bio pozornica za rave-partyje, okupljanja urbanih umjetničkih i narkomanskih skupina, koncerte te idealno skvotersko sklonište. Štoviše, rave-naraštaj dobro pamti jedan od najlegendarnijih europskih techno-partyja, trodnevni French Soundsystem Heretik na kojem je plesalo više od pet tisuća duša.

Suvremena rješenja U svibnju je počela nova faza života toga legendarnog mjesta. Kupalište je otvoreno u sklopu novoga hotelsko-kupališnog kompleksa u koji su francuska hotelska grupa Accor i investicijska tvrtka Colony Capital uložili osamdeset milijuna eura. Gotovo desetljeće trajala je detaljna rekonstrukcija jer neke je zidove trebalo ponovo sagraditi. Ipak, najviše je trajala obnova mozaika, vitraja, plavo-žutog bazena, ali i najboljih grafita i murala iz ere u kojoj je kupalište bilo dom mnogim urbanim skupinama.
Danas su uz njega 124 vrhunski opremljene hotelske sobe, vrhunski spa-centar, gimnastička dvorana, bar na hotelskome krovu. Dizajner Jean-Philippe Nuel kaže da se vodio idejom da suvremenim rješenjima stvori vizualnu priču o Molitorovoj 85-godišnjoj povijesti.
– Izazov je bio povezati vrijeme slave između dvaju ratova, poratnu masovniju popularnost, propadanje, doba sjajnih grafita i murala – kaže Nuel kojem, čini se, nitko ne osporava uspjeh u povezivanju estetike tridesetih s najatraktivnijim sačuvanim grafitima.
Sačuvavši mozaike, plava vrata kabina, vitraje s motivima kupača i karakteristične zelene ograde, ali i obilježja urbane kulture kraja dvadesetog stoljeća dodavši im suvremene forme, većinom je sačuvao originalan dojam i estetiku art décoa.

Za duboke džepove Čim je ponovno otvoren, bazen je postao omiljen argument dijela političara koje sada, eto, zabrinjava što novi Molitor neće biti dostupan masama. Jednodnevna ulaznica, naime, stoji 180 eura, a godišnja klupska iskaznica 3300 eura. Ipak, Molitor se cijenama i klupskim karticama uvijek uspješno branio od profanih masa. Istina, cijena u apsolutnim i relativnim kategorijama nikad nije bila tako visoka, no vlasnici kažu da je ulaganje bilo preveliko da bi se bazen otvorilo Parižanima srednjeg ili nižeg financijskog statusa. U sklopu svoje neprofitnu udrugu Poolartlife Molitor će se, kažu, opet nametnuti kao relevantno mjesto za umjetničke i kulturne udruge te njihove akcije. Zato je dva dana prije otvorenja u hotelsko predvorje postavljen donirani rolls-royce legendarnog nogometaša i glumca Erica Cantone oslikan grafitima američkog umjetnika JonOnea. U međuvremenu već je održana i izložba najvećih grafiterskih umjetnika. Ipak, ne treba se zavaravati: bazen i hotel obnovljeni su i otvoreni za one dubokog džepa, a kad je riječ o javnosti, za nju je to arhitektonsko remek-djelo preživjelo isključivo na razini kolektivnog sjećanja.