Blagoslovljena mrzovolja

Mrzovolja se vraća u velikom stilu. Napokon je došlo vrijeme da se narod oslobodi pritiska smiješka (i kad treba i kad bi bilo pametno) te da negativno misli, odnosno misli u skladu s okolnostima.

Napisala Sandra Babić

Prije tri godine Rhonda Byrne odradila je posao stoljeća. Njezina knjiga 'Tajna' prodana je u nevjerojatnih devet milijuna primjeraka, što je autoricu postavilo na tron najčitanijih autora iz područja popularne psihologije. U čemu je kvaka? Rhonda je, naime, otkrila tajnu, podastrla dokaze prema kojima je ključ uspješna i sretna života u pozitivnom razmišljanju. Pozitivne misli, znate, imaju magnetska svojstva, privlače na sebe događaje jednakog predznaka. Pozitivnost mijenja fizički svijet, rekla je Byrne. Jednostavno, zar ne? No koju godinu poslije njezinoj poziciji približio se još jedan popularan naslov. Uradak Johna C. Parkina 'Jebe mi se' ponudio je još jednostavnije rješenje: Sve odjebite! Izgovaranje te proste sintagme, prema Parkinu, djeluje oslobađajuće, lišava nas okova, tereta svakodnevice, pomaže u samoostvarenju, čini nas boljima, sretnijima, ispunjenijima...

U popularnost knjižice možete se uvjeriti svakoga tjedna, jer ako pogledate kultnu emisiju Pola ure kulture, moći ćete čuti urednicu Branku Kamenski (ona ne izgovara naslov knjige jer to nije red na javnoj dalekovidnici) kako je već mjesecima uvrštava na top-ljestvicu najprodavanijih naslova. Hrvatima se očito dopada taj pristup. No Hrvatima se dopala i Oprina miljenica Rhonda Byrne. I sad, kako biti pametan? Biti pozitivan ili kazati – je.e mi se?

Ništa bez dokaza
Ako je suditi prema recentnim istraživanjima, analizama i, na kraju krajeva, naslovima, tajna je u potonjem. Naime, mrzovolja se vraća u velikom stilu, a stručnjaci savjetuju kako je konačno došlo vrijeme da se narod oslobodi pritiska smješka (i kad treba i kad bi bilo pametno) te da negativno misli, odnosno misli u skladu s okolnostima. Naravno, valjda je jasno kako u ovim recima ne zagovaramo depresiju, mizantropiju i krajnji pesimizam, već činjenicu da je uistinu došlo vrijeme da se istini pogleda u oči i prestane forsirati pozitiva kao rješenje aktualnih, životnih problemi. A argumenata je pregršt. Jedna od rodočelnica pokreta, kojeg ćemo u ovom slučaju slikovito zvati pokretom povratka mrzovolje, je Barbara Ehrenreich, novinarka i politička aktivistica koja je početkom godine izdala knjigu ‘Smile or Die: How Positive Thinking Fooled Amerika and the World’. Ehrenreichica putuje svijetom i održava predavanja na temu njenog literalnog uratka (jedno od takvih možete pogledati na portalu Open Culture) i nastoji publiku (zemaljsku i virtualnu) uvjeriti kako je, najblaže rečeno, glupo misliti kako je sreća u životu pitanje stava i stanja u glavi. Prema njoj, nema ništa pogubnije od forsiranja momenta ‘sve će biti dobro’, a bez da se za isto ne podastru debeli, masni dokazi.

Dokaz u krizi
Kao jedan od primjera navodi globalnu ekonomsku krizu koja je uistinu nastala kao posljedica upravo tog stajališta. Amerikanci su iz prikolica nastanjivali mansarde jer su vjerovali da će ‘sve biti dobro’ čak i nakon što se bezglavo zaduže bez ikakva pokrića. Hrvatima je bivši ministar gospodarstva prije dvije godine poručio kako nema nikakvog razloga za pesimizam, kako će se rast gospodarstva kretati u skladu s planom i kako bi valjalo – razmišljati pozitivno. Njegova mirna retorika dio puka uistinu je uvjerila kako će ‘sve biti dobro’, a ministar je svoju vjerodostojnost potvrdio izletom u remetinečki zatvor. Kriza je, sasvim logično, bila povod za povlačenje nepopularnih poteza, poput otkaza, pa bi možda onima koji su dobili košaricu bilo najlakše savjetovati kako se sve događa s razlogom i kako bi se valjalo nasmijati i krenuti dalje, ali je taj recept već izlizan. Jer da parafraziram Ehrenreich, nabaciti osmijeh i razmišljati pozitivno u grbavim životnim situacijama čista je obmana, a ta dobrovoljna ignorancija pogubna je kada se stvari počnu kotrljati nakon što se utvrdi da ipak neće baš sve biti dobro i kako svaki pad ne znači još bolji, novi početak. S druge strane, pesimizam, vječno grintanje koje paralizira, ima vrlo slične posljedice kao isforsirani optimizam, pa bi možda najbolje bilo ponašati se u skladu s okolnostima, osloboditi se straha da je mrzovolja okolini nepoticajna i znak slabosti pojedinca.

Sloboda izražavanja
Upravo je o tome pisao i Roger Scruton, autor ‘The Uses of Pessimism and the Danger of False Hope’, s tezom kako, da bismo bili istinski sretni, trebamo znati biti pesimistični. Prema njemu, jedini način da se uvjerimo u to da čovječanstvo ostvaruje napredak u moralnom smislu jest da potpuno ignoriramo postojanje povijesti. Iako je negiranje povijesnih činjenica avantura u koju se ni najoptimističnije jedinke ne bi upustile, zamka je u ignoriranju svakodnevice koja uvlači u iluzije, a kad se maglica raščisti, donosi razočaranje ili krajnju mizantropiju. Pesimizam i mrzovolja su bitni kako bi štitili vrstu. Scruton također kritizira stajalište pesimista i grintavaca kako za svako dobro valja nešto žrtvovati, odnosno mišljenje kako jednakosti nema, nego ravnoteže i da bi Stipe imao više, Marko mora imati manje. Takav vid mrzovolje nepoticajan je baš kao i ono, prije spomenuto stajalište o tome kako će ama baš sve biti dobro, pa tako i on, poput Ehrenreich, zagovara oprezan realizam. Realizam sa slobodnom ekspresijom emocija. Njihovo izražavanje ni pod koju cijenu ne bi smjelo biti u službi uloge savršenih, nasmijanih bića kakvu smo umislili da je korektno ‘igrati’. Bolje rečeno, uloga pojedinca u društvu nije i ne mora biti širenje pozitivne energije (kad za tim nema potrebe), uloga radnika u kolektivu nije da tapša kolege po ramenu i kesi se na svaku lošu vijest, jer se upravo takav modus vivendi pretvara u – golu laž. Da zadovoljimo zagovornike pozitivizma, to bi značilo da je vrijeme da se prestane na čašu gledati kao na polupunu ako je ona razbijena.

Iskorištavanje slabosti
Dodatan argument za mrzovolju čiste savjesti dolazi iz redova australskih znanstvenika. Prema istraživanju Sveučilišta The New South Wales, mrzovoljac iliti grintavac lucidniji je od veseljaka. Naravno, ovo se ne odnosi na kvocijent inteligencije, nego upozorava na razlike u vještinama tih različitih tipova osobnosti. Veseljaci, brbljivci i pozitivci pravi su kreativci,a mrzovoljni su u stanju bolje se nositi sa zahtjevnim situacijama, a svakodnevici pristupaju s više opreza. Oni su vještiji i u argumentaciji jer promišljaju o posljedicama aktualnog ili potencijalnog stanja uma, a optimisti su po definiciji opušteniji, makar s isforsiranom tezom kako će ‘sve biti dobro’. I upravo je na tom tapšanju po ramenu izgrađena milijarde dolara vrijedna industrija 'self-helpa' koja gotovo svakodnevno izbacuje sve, od priručnika do aromaterapijskih ulja za širi osmijeh. Ostaje se nadati da je kriza, ekonomska i ona duha, dovela do toga da se napokon stane na kraj onima koji komercijaliziraju pozitivizam na uštrb zdravog razuma (od brokera do gurua) i svoju zaradu baziraju na slabašnom karakteru. Dobro, ipak smo svi ljudi, ali trebalo bi uistinu pozdraviti ideje spomenutih stručnjaka prema kojima je istinsku sreću moguće ostvariti uz malenu dozu dobre, stare mrzovolje.