Čovjek za art, horor, dramu...

Iako je u karijeri surađivao s globalnim zvijezdama, s Andyjem Garcijom ćaskao o cigarama, uvjerio se da je Matthew Broderick opušten i jednostavan čovjek kao što djeluje i na filmu, otkrio pomalo nepovjerljivu stranu Virginije Madsen i toplu Aleca Baldwina, Vanja Černjul, filmski snimatelj iz Zagreba, u razgovoru ni po čemu ne odaje osobu koja je ostvarila hrvatski san.

Uspio se kao direktor fotografije nametnuti u postojbini filmske industrije - Americi. Višestruko nagrađivani snimatelj s njujorškom adresom bio je direktor fotografije 20-ak cjelovečernjih filmova, uključujući i 'City Island', redatelja Raymonda De Felitta, dobitnika nagrade publike Tribeca Film Festivala. Dobitnik je nagrade za najboljeg snimatelja na Aspen Shortfestu za 'Fishbelly White' redatelja Michaela Burkea, Kodak Vision nagrade na festivalima u Avignonu i New Yorku za 'The Photographer', redatelja Jeremyja Steina te nagrade na Stockholm International Film Festivalu za 'Rain' (Kiša), redateljice Katherine Lindberg.

Emmijem je nagrađen njegov pilot TV serije 'Ugly Betty' (Ružna Betty), a nominiran je bio za Primetime Emmy za rad na NBC-ijevoj seriji '30 Rock' te nedavno za prestižnu nagradu ASC-a za rad na HBO-ovoj seriji 'Bored to Death'. Sam najradije ističe rad i prijateljstvo s domaćim redateljima Goranom Dukićem i Daliborom Matanićem, jer Vanja je, kažu njegovi prijatelji i poznanici, uspio ostati normalna, druželjubiva, ugodna i ležerna osoba, dečko iz zagrebačke Martićeve ulice.
Istina odavno je svoju ulicu zamijenio njujorškim avenijama kako bi mogao sudjelovati na filmskim setovima, 'u tom kotaču koji kad se pokrene melje sve ispred sebe'. Vanja ima i sinaVena zbog kojega barem četiri mjeseca na godinu provede u Hrvatskoj, pa veli da nema razloga za nostalgiju.

Nedavno ste završili snimanje filma redatelja Craiga Ziska ‘The English Teacher’ u kojemu glumi i Julianne Moore. Kako je s njom bilo raditi?

- Kad se ona pojavi, cijeli se set 'digne' za nekoliko stupnjeva. Sva tehnička služba, popratno osoblje ali i ostali glumci. Kad imaš takvu osobu na setu svi žele dati nešto više od sebe. Redatelj me upozorio da Julianne ima reputaciju glumice koja na snimanje dolazi s čvrstim idejama o ulozi i da se treba prilagoditi njezinu načinu rada. Polazi od toga da zna najviše o liku koji tumači i ako to prihvatite slijedi sjajno iskustvo. 

Već 16 godina živite u New Yorku, osjećate li se već kao Njujorčanin?

- O, da. Prva stvar zbog koje se lako zaljubiti u taj grad jest osjećaj da ga s pravom smijete prisvojiti već nakon nekoliko mjeseci provedenih u njemu. Osjećaj da grad pripada tebi jednako kao i drugima. Mislim da je to jedinstven fenomen. I druga je stvar posebno optimističan duh i snažna energija.U mojoj četvrti u West Villageu ima više snimatelja nego u pola Europe pa kad sagledaš svoje šanse nužno pomisliš da su ravne nuli. Ali imaš nešto što grad i cijela njujorška mitologija nudi, a to je istodobno osjećaj da možeš sve. To je iluzija mnogih, jer uspijevaju tek neki, ali svi žive na toj energiji.  

Kako ste se odvažili na američku karijeru?

- Upravo kad je počeo Domovinski rat završavao sam Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a cijela je industrija stala. Pojavile su se razne news agencije, od Reutersa, WTN-a, BBC-a i drugih koje su iz Zaljevskog rata izašle prepune novca pa smo svi s ADU-a krenuli na ratišta snimati vijesti. Najgora je opcija bila ostati doma i sve pratiti na televiziji. Bio je to naš način da budemo prisutni u zbivanjima i da pritom radimo svoj posao. Nakon što je moj najbolji prijatelj iz djetinjstva i jedan od najtalentiranijih snimatelja Tihomir Tunuković Tuna poginuo na ratištu 1992. godine, u meni je nešto prepuklo. I baš kad sam pomislio da ništa neće biti od moje karijere, 1994. godine Rajko Grlić ponudio mi je snimanje dvaju diplomskih filmova. Tada sam prvi put osjetio što znači biti direktor fotografije i shvatio da je to doista jedino što želim raditi. Znao sam da zato moram otići van, a oduvijek sam bio na neki način fasciniran New Yorkom pa sam tamo pošao na magisterij. 

Uspjeli ste postići finu mjeru između komercijalnih i artističkih projekata. Je li riječ o sreći ili pažljivu balansiranju?

- Najteže je upravo to kreiranje karijere. S jedne strane moraš imati jake naslove koje ljudi prepoznaju i projekte koji te kreativno hrane. A cijelo vrijeme moraš razmišljati od čega ćeš živjeti kao i o tome da ne smiješ zaglaviti u jednom žanru. Na početku sam radio mnogo malih, mračnih drama, a potom kao prve veće projekte dva horor filma. Nakon toga nudili su mi samo horor scenarije. Kad sam agentici rekao da bih želio raditi komedije odgovorila mi je da nemam šanse. Godine 2005. 'dogodio' mi se Goran Dukić. S njim sam snimio crnu komediju ‘Pizzerija Kamikaze’ (Wristcutters: A Love Story), koja je pobrala brojne nagrade. Nakon toga dobio sam snimanje pilot epizode za seriju ‘Ružna Betty’ i postao sam čovjek i za komedije. Najviše volim raditi drame, no najbolje se zarađuje na visokoprofitnim TV-serijama koje omogućavaju čekanje dobrih projekata. Srećom posljednjih se godina ne mogu požaliti; dobro mi ide i živim pristojnim njujorškim životom. Izgradio sam život kakav sam želio.