Crveni ruž: Stvarčica u kojoj žene beskompromisno uživaju

Crveni ruž zahtijeva posebnu pažnju, i onoga tko ga nanosi, i onoga tko ga nosi, i onoga tko mu se divi. On govori o zreloj ženi svjesnoj svojih atributa, sretnoj što je prirodna (na napumpanim usnama djeluje kao loša šala), sretnoj što je - odrasla

Napisala Jelena Popović Volarić

Prije nekoliko mjeseci drhtavim sam rukama završila 15-minutno nanošenje crvenog ruža na svoje ne-baš-manekensko-pupaste usne prilično neravnog ruba i sretno zaključila: 'Gdje su fanfare, pa ja sam odrasla!' Nitko do mog odraza u zrcalu nije nazočio tom internom slavlju moje inicijacije u zrelu dob prave žene (ne pada mi napamet da nemušte pokušaje samouljepšavanja dijelim s ukućanima, ne zbog neugode i potrebe da ostanem femme mystique, kako me baka učila, nego zato što bi me suprug udavio šalama na račun moje nespretnosti), no ja sam doista - blistala od sreće. 

Čak je i nijansa bila zadovoljavajuća. Coco Chanel, moja stara imaginarna prijateljica koju od milja zovem Bahata Kučka, a nekima od vas možda je poznatija kao slavna kreatorica, zadovoljno je šutke kimnula glavom kad sam prošla pokraj nje. 'To je - to', govorio mi je njezin pogled. ‘Nisi nešto pretjerano zgodna, buljooka, ali čim su usnice zaokružene crvenom, možeš proći pod žensko...’ Pitala sam se koliko će mi dugo trebati da 'ukenjam' svoju novopečenu eleganciju. Kako se jede sjajilom mumificiranim usnama? Kako se puši? Kako se priča brzinom svjetlosti, što je jedini sport koji ja obožavam? Kako se... hmm... ljubi?

Sredstvo ponižavanja?
Doista, s feminističkog stajališta crveni ruž potpuno je neprihvatljiv. On je, zapravo, samo još jedno sredstvo za ponižavanje ženskog roda. Izvukle smo se iz korzeta koji nas je sputavao otprilike kad je crveni ruž bio zabranjen zakonom. Internet kaže da je 1770. britanski parlament zabranio ruž i objasnio da svaka žena koja iskoristi šminku bilo koje vrste za ‘nacimavanje’ muškaraca u brak može biti osuđena kao vještica. Takozvana privola make upom, danas bi se reklo. Znam mnoge muškarce kojima bi dobro došao taj zakon i ovih dana. Stalno se nešto bune kako se po hrvatskim klubovima može naletjeti na cure koje su 'toliko 'nakrečene' da ih ne prepoznaješ ujutro kad se probudiš pokraj njih’. Ja sam onaj drugi primjer. Cura koja pojede svoje sjajilo na putu do kluba. Cura koja dok nije upoznala prvoga profesionalnog vizažista nije znala staviti olovku oko očiju.  Cura kojoj se maskara, koliko god vodootporna bila, poslovično razmaže (ne, ne pomaže ni trovremenski Taft). Cura, dakle, koja je o crvenom ružu mogla samo sanjati. No, bez obzira na to što su feministkinje, moje idolke (riječ idol u ženskom rodu prilično je stupidna, znam, no to je njima u čast) urlale da nas je crveni ruž vratio u doba progona vještica jer je život s namazom posred lica o kojem se stalno moraš brinuti kao o dojenčetu doista nepotrebna komplikacija, meni su se žene s crvenim ružem - Louise Brooks, Greta Garbo, Marilyn Monroe, Gwen Stefani, Dita von Teese, Katherine Hepbourn, Coco Chanel - uvijek činile sve osim poniženima. Kao što jedna moja prijateljica kaže: 'Crveni ruž mogu nositi samo žene koje su dovoljno samopouzdane da on na kraju ne ‘nosi’ njih.'

Trag na košulji
Njihove su usne govorile o osviještenom seksepilu od kojega nemaju potrebu bježati, o želji za pozornošću koje se ne stide, o preciznosti i strpljenju, jer je to doista jedini način da ga se nanese a da na kraju ne izgledaš kao klaun ili ocvala prijateljica noći. Zavidjela sam im u svojoj dječjoj brzopletosti. Feministkinje su upozoravale da žene s njim na usnama ne mogu završiti noć u strastvenom zagrljaju - što poslije poljupca? No meni se čini da su tim pitanjem pomalo izvrnule teoriju o ženskoj moći - ako se odijevamo i uljepšavamo samo zbog sebe, što nas briga hoće li naš make up njemu ili njegovoj košulji u danom trenutku stvoriti probleme?!  

Kad smo kod košulje: slika prevarene domaćice koja pronalazi skandalozne tragove našeg Crvenog Zavodnika na suprugovoj odjeći koju je baš htjela staviti u pranje svima nam se usjekla u ladicu pamćenja zvanu pop-kultura, no malo tko zna da je kozmetička industrija dugo pokušavala stvoriti proizvod koji će na vašim usnama biti zaštitni sloj kojim bi se ponosio svaki lakirer, tako da kada i poljubite zabranjenog muškarca, to ne ostane kao izdajnički znak na njegovoj košulji! Ta poruka opet je upitna bijesnim borcima za ženska prava - znači li to, zapravo, da svaka žena koja, kako nas je Coco (na)učila, ne izlazi iz kuće a da ne ‘stavi lice na sebe’ (drugim riječima, našminka se i učini privlačnom) mora ne samo gubiti vrijeme na uljepšavanje zbog lova na muškarce nego upotrebljavati i sredstva za trajnu fiksaciju te se praviti se da je maska njezino pravo lice?

Od Kleopatre pa nadalje
Možda, no, ponavljam, uvjerena sam da je jedini ispravni pristup Crvenom Božanstvu - nanositi ga samo za sebe. Iskreno se nadam da su iz tih razloga to činile i drevne Egipćanke, koje su pripadnice najstarije civilizacije u kojoj je dokazana uporaba crvenog ruža. Njihov je, doduše, bio i doslovno otrovan, što Kleopatru nije sprječavalo u uljepšavanju svojih usnica visokotoksičnim pigmentom na bazi broma. Mezopotamija (tri tisuće prije Krista!) i Andaluzija (oko 1. stoljeća, gdje je navodno izmišljen ruž u današnjem obliku stika), samo su najpoznatije kulture koje bilježe namjerno izazivano crvenilo usnica. Srednji je vijek, začuđujuće, bio prilično ravnodušan prema make upu, sve dok nismo došli do već spomenutog lova na vještice, koji je u potpunosti uništio kulturu dekorativne kozmetike. Čini se da su žene samo pod prijetnjom smrti odustajale od crvenog ruža. Izumom filma ruž se vratio na velika vrata u ženska srca i kozmetičke torbice: zvijezde crno-bijelih filmova trebale su nešto da istakne njihove usnice i tako se dogodila era koja je i danas jedno od najinspirativnijih razdoblja u povijesti mode: dvadesete.

Odrasle žene
No najveća ljubavna priča između žena i crvenog ruža ipak je ona koja se dogodila u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada su sve američke filmske zvijezde nosile crveni ruž u specifičnom, jakom, technicolor koloritu da istaknu sreću i optimizam, što su prihvatile žene diljem svijeta.
Lov na vještice odavno je zaboravljen: trebale smo tvornicama kao radna snaga dok su muškarci vodili bitke u rovovima i nitko se nije usudio prigovoriti opuštenijoj odjeći i jačem make upu. Usudila bih se reći da se i danas, u vrijeme teške financijske krize, vraćamo tom trendu: goth look iz devedesetih i sjajila kojima su se dodatno uvećavali silikoni iz dvijetisućitih odbačeni su kao pretjerivanje, pa su najzgodnije djevojke s ovogodišnjih Oscara, primjerice, izgledale kao prave ljepotice s prijeloma stoljeća: mirne, staložene, bez potrebe za pretjerivanjem, bez tinejdžerskih ispada - kao prave, odrasle žene.

Coco je u pravu
I tako se nekako zatvara krug - htjele mi to ili ne htjele, dok si rumenilom ‘pojačavamo’ obraze u podsvjesnoj želji da produljimo djetinjstvo, zapravo vizualno ostajemo zarumenjeno dijete nakon igranja lovice ili gumi-gumija u susjedovu dvorištu. Crveni ruž? On zahtijeva stabilnu ruku i sigurno srce, on zahtijeva posebnu pažnju, i onoga tko ga nanosi, i onoga tko ga nosi, i onoga tko mu se divi. On govori o zreloj ženi svjesnoj svojih atributa, sretnoj što je prirodna (na napumpanim usnama djeluje kao loša šala), sretnoj što je - odrasla. Nedavno sam na poklon dobila Chanelov Rouge Allure 75. Pun je kao zrela višnja, privlačan kao srce nacrtano na usnicama japanske konkubine. Živjeti s njim je teže nego živjeti s običnim sjajilom, no sviđa mi se ta odgovornost. Možda se ne slažem s Bahatom Kučkom zvanom Coco u izreci da žena nikada ne može biti premršava, no kad je vidim kako se smješka mom odrazu u ogledalu dok svu odjeću usklađujem Veličanstvu Chanel broj 75, moram priznati da je razumijem. Neke su stvari na ovom planetu doista izmišljene da bi žene beskompromisno uživale u njima.