Drvo života

Rijetko je kad naslov filma toliko odgovarao sadržaju kao u slučaju ‘Drva života’, filma u kojem je ezoterični Mallick zaronio u ontološke brzace.

Da je riječ o bilo kojemu drugom redatelju, početak i kraj filma, gotovo eksperimentalne, bilo bi lako otpisati i autora proglasiti pretencioznim šarlatanom, no Malick to nije. Njegova rasprava s Bogom, monolog točnije, ukalupljen u priču o odrastanju u Teksasu i odnosu s ocem, pokazuje da poput Davida Lyncha i Malick pod stare dane odbacuje okove filmske konvencionalnosti, što je i dobro i loše.

Dobro jer nudi neokaljanu viziju, loše jer je preintimno i prerasta u razgovor sa samim sobom. Te dvije cjeline, ona s vječnim pitanjima i sjećanje na djetinjstvo, zapravo mogu funkcionirati sasvim odvojeno, ali potonje dominira filmom i rezultat je čistoga genija. Otprilike dva sata slika uza samo poneki razgovor i misao doista je remek-djelo dostojno Zlatne palme i ignoriranja upitnog početka i kraja. Ovaj put nije dovoljno obožavati opus autora, potrebna je i znatna količina strpljenja, no isplati se.  (Vanja Figenwald9