Ikonoklasti - ljudi koji su nas izvukli iz pećina

Za letjelice, uličnu rasvjetu, televiziju, radio, računala, presađivanje organa i još tisuće drugih izuma i postignuća možemo zahvaliti ljudima koji su se odvažili činiti ono što ostali smatraju nemogućim.

Napisao: Leonardo Blažević

Ti ljudi su ikonoklasti (izvorno ikonoklasti su bili skupina vjernika, prvi put spomenuta u 8 stoljeću koja se žestoko protivila štovanju ikona vjerujući kako je to izričito zabranjeno u Bibliji). Tisućama godina ptice su gospodarile nebom, a ljudi koji su im se sa sigurne udaljenosti i čvrste podloge divili smatrali su da je let njihovo ekskluzivno pravo. Čovjek nije mogao letjeti i to je bila općeprihvaćena teza. Međutim krajem petnaestog stoljeća jedan je genijalni um po tko zna koju put odlučio napraviti ono što su ostali smatrali nemogućim. Da Vinci je osmislio prvu napravu za letenje i vinuo se u zrak, doduše samo nakratko. Danas je let zrakoplovom standardna pojava a sutra ćemo krenuti i na redovna putovanja u svemir. Za letjelice, uličnu rasvjetu, televiziju, radio, računala, presađivanje organa i još tisuće drugih izuma i postignuća možemo zahvaliti ljudima koji su se odvažili činiti ono što ostali smatraju nemogućim. Ti ljudi su ikonoklasti.

Različiti mozgovi
Neuroznanstvenik i autor knjige Ikonoklast (Mate, 2011.) tvrdi da se mozak ikonoklasta uistinu razlikuje od mozga ostalih ljudi te da se razlike očituju u trima funkcijama i dijelovima mozga u kojima se one odvijaju: percepciji, reakciji na strah i socijalnoj inteligenciji.
Percepcija je proizvod našeg mozga i srce ikonoklastičnosti. Ikonoklasti stvari vide na drugačiji način zbog toga što njihov mozak ne upada u zamke učinkovitosti onoliko često koliko to radi mozak prosječne osobe. Ili s toga što su se takvima rodili ili s toga što su naučili kako to činiti, ikonoklasti pronalaze načine na koje mozgu ne dozvoljavaju korištenje prečaca. Percepcija dakle nije nepromjenjivo utisnuta u mozak. Sve što osoba vidi, čuje ili dodirne mozak može interpretirati na više načina a konačna interpretacija je najobičnija procjena podataka koje primamo preko osjetila i pod velikim je utjecajem prijašnjih iskustava i mišljenja drugih ljudi. Kao primjer Berns navodi Kanizsin trokut, iluziju koja demonstrira ključnu zakonitost percepcije: najvjerojatniji način percipiranja vezan je uz prošla iskustva. Dominacija percepcije trokuta ilustrira sklonost mozga ka prihvaćanju stvari prema naučenim očekivanjima. Trokuti su mnogo češća slika od Pac-Mana. Percepcija (nepostojećeg) trokuta također je objedinjena interpretacija cijele slike i na najvišoj razini mozgu je ta interpretacija smislenija od triju Pac-Mana koji stoje oko praznog prostora.  

Nova iskustva oslobađaju
Srećom postoje mehanizmi kojima je moguće ograničiti utjecaj koji prošla iskustva i mišljenja drugih imaju na percepciju. Najučinkovitiji način je neprestano bombardiranje mozga iskustvima koja su za njega potpuno nova. Nova iskustva oslobađaju proces percipiranja od okova prošlih iskustava i prisiljavaju ga na donošenje novih odluka. Ikonoklasti stoga imaju neprirodnu sklonost prema novim iskustvima i kada obični ljudi bježe od novih stvari ikonoklasti ih objeručke prihvaćaju. No s novostima postoji i problem. Naime kod većine ljudi one automatski aktiviraju centre za strah. A strah prosječnu osobu zaustavlja u napretku te predstavlja veliku prepreku ikonoklastičnom načinu razmišljanja. Dva najveća kočničara su strah od nesigurnosti i strah od javnog nastupa. Pojavnost ovih strahova uobičajena je u ljudskoj prirodi no istinski ikonoklasti, čak i ako pate od navedenih strahova, ne dopuštaju da oni utječu na njihovo ponašanje.  

Najveći ikonoklasti
Berns također tvrdi da socijalna inteligencija nije nužna kako bi netko bio ikonoklast, no nužna je kako bi netko bio uspješan ikonoklast te navodi primjer dvojice najvećih ikonoklasta moderne umjetnosti Vincenta Van Gogha i Pabla Picassa. Pojedine slike obojice umjetnika prodane su za više od sto milijuna američkih dolara. Obojica su odgovorni za ikonske umjetnine poput Zvjezdane noći ili Guernice. Osim mnogo sličnosti njih dvojice se i značajno razlikuju. Van Gogh je umro siromašan dok je Picassovo imanje nakon njegove smrti procijenjeno na 750 milijuna dolara. Iako su obojica bili ikonoklasti jedan je bio uspješan a drugi neuspješan, barem za života. Prema Bernesu dva su aspekta socijalne inteligencije presudna za uspjeh ikonoklasta - prepoznatljivost i reputacija i te dvije karakteristike idu ruku pod ruku. Uvjet za prodaju određenih ideja je pozitivna reputacija koja će ljude privući nečemu nepoznatome ili nečemu što izaziva strah. Prepoznatljivost pomaže u izgradnji reputacije a Picasso je bio majstor i za jedno i za drugo. Njegova visoka produktivnost učinila ga je prepoznatljivim u umjetničkim krugovima. Dok je Van Gogh naslikao oko devetsto slika, Picasso se potpisao na više od trinaest tisuća slika i tristotinjak skulptura. Picasso je privlačio ljude svojom karizmom i poput ostalih uspješnih ikonoklasta povezivao se s njima. Bernes ističe da je mozak lijen i da će se na dodatnu aktivnost natjerati samo kada je to uistinu nužno. Situacije koje ga prisiljavaju na prilagodbu i promjenu su situacije u kojima se susreće s nečim novim i neobičnim. Neobičnosti potiču učenje a učenje znači fizičku promjenu mozga. Kako bi ikonoklast postao ikonom mora ne samo posjedovati iznimno plastičan mozak koji je sposoban vidjeti drugačije perspektive nego i biti sposoban promijeniti i preoblikovati mozgove velikog broja drugih ljudi koji nisu ikonoklasti odnosno posjedovati visoku socijalnu inteligenciju. Iz te perspektive ima smisla početi s ljudima čiji će mozgovi najvjerojatnije prihvatiti nova iskustva te koji su u takvom stanju da ih je lako preoblikovati.

Protiv struje
Vidjeli smo da su ikonoklasti osobe koje idu protiv struje, nikada ne prihvaćaju mišljenja većine i dijele viziju o pomicanju ljudskih granica. No, nije sve tako bajno kako izgleda. Jedan od mnogih primjera je otac FM radija Armstrong. Većina njegovih postignuća išla je suprotno općeprihvaćenim razmišljanjima i teorijama. Armstrong je osporavao autoritete, ne uzimajući ništa zdravo za gotovo, osim onoga u što se mogao uvjeriti vlastitim očima. Znao je govoriti da su ljudi često pogrešno sigurni u poznavanje određenih stvari te da one nisu onakve kakvima se čine. Dokazano je bio u pravu. Njegov izum FM radija primjer je dobrobiti koje proizlaze iz jakih osobnosti koje razbijaju dogme dok okončanje ikonoklastičnog i samotnog života samoubojstvom naglašava koliki su rizici i kolika je cijena ovakvog načina razmišljanja. Ikonoklast često riskira izopćenje iz profesionalnog i društvenog života, biva otuđen od kolega te se mora suočavati sa svakodnevnim rizikom od neuspjeha. Iako predodžba surovog individualca koji unatoč svim preprekama trijumfira nad konformizmom u sebi nosi romantičnu notu činjenica je, kako tvrdi Berns, da većina ljudi ne žele biti ikonoklastima. Lijepo je sjediti u balonu mediokriteta, biti zaštićen od izlaganja rizicima neuspjeha i igrati po pravilima nametnutim od većine. No, da nije bilo onih  koji su se takvim rizicima bili spremni izložiti, doista se moženo pitati kako bi danas izgledao svijet i gdje bismo bili mi. Vjerojatno u pećinama!