Između Amerike i Europe

Između Amerike i Europe naziv je postave koja će premijerno biti predstavljena na fotografskom festivalu Rovinj Photodays, u lipnju, a uključuje neke od najpoznatijih fotografija, velikana i svjetskih majstora fotografije.

Oni su obilježili američku fotografiju 20. stoljeća, ponajprije društvenu fotografiju, reportažnu, fotografiju istraživanja te nove jezike koji se razvijaju s Williamom Kleinom u poslijeratnom razdoblju. Šestorica veličanstvenih autora koji će hrvatskoj javnosti biti predstavljeni ovom izložbom su Lewis Hine, André Kertész, Walter Rosenblum, Robert Capa, John Phillips i William Klein.

Postava je nastala prema zamisli kustosa Waltera Live iz talijanskog fotografskog arhiva CRAF, a u potpunosti je sačinjena od radova koji su godinama prikupljani u arhiv. Njihovi autori razlikuju se porijeklom, dolaze s tri različita kontinenta, različitih su autorskih potpisa, ujedinjeni u jednoj ideji – da senzibiliziraju društvo za promjene koje su nastale razvojem metropola, početkom 20. stoljeća.

Uzastopno s industrijom koja se tih godina počinje rađati, a koju Ford neće zastupati samo simbolički, već i razvijanjem montažnih traka, koju će Lewis Hine fotografirati dokumentirajući uvjete iskorištavanja maloljetnika, a Charlie Chaplin interpretirati u svom djelu Moderna vremena, nastaje i fenomen koji se u prethodnim stoljećima još nikada nije pojavio: postupno napuštanje sela u korist urbanizacije. Ono što je, primjerice, u 19. stoljeću predstavljao Pariz, 'La Ville-Lumière' (grad svjetala), grad načinjen od brojnih predgrađa, pretvara se u uredno planiranu i racionalnu metropolu.

U tom pogledu simbolički je primjer New Yorka, gdje će urbana organizacija, protok ideja, automobila, doseljenika i dobara postati konstanta, privlačeći na taj način brojne fotografe, kako one uspješne, tako i one koji se još uvijek nisu probili.
S druge strane, neki će napustiti Ameriku sa željom da dokumentiraju Europu Staroga svijeta. Stvaralaštvo šestorice autora čiji su radovi uključeni u ovu zanimljivu postavu, koja donosi presjek jednog prošlog vremena, obilježeno je seljakanjima i radom između Amerike i Europe, nekima su se putevi sreli, jedni su učili od drugih, a svi zajedno pomicali su granice fotografske i vizualne komunikacije.

André Kertész
Mađarski fotograf, dvadesetogodišnji André Kertész, na vojnom služenju u habsburškoj vojsci između zime 1914. godine i proljeća 1915. godine, ostvario je u Trstu i Gorici nekoliko fotografija iz kojih je jasno opipljiva atmosfera zaključivanja jedne epohe. Deset godina kasnije, Kertész dolazi u Pariz, nastanjuje se u Montparnasseu i posjećuje kulturne krugove (Man Ray, Mondrian, Chagall, Ehrenburg, Eisenstein, Brancusi, Calder, Brassaï), fotografira prizore s ulice, umjetnike i pariške parkove. Ubrzo postaje jedan od glavnih suradnika časopisa VU, koji je utjecao na nastanak časopisa Life, te započinje svoje fotografsko istraživanje. Kao da je namjerno htio zaključiti to razdoblje svoga najkreativnijeg stvaranja, 1936. godine putuje u New York te sljedeće godine započinje suradnju s časopisima Harper’s Bazaar, Vogue, Look i ostalim poznatim američkim revijama, sve dok se 1962. godine nije odlučio ponovno vratiti umjetničkoj fotografiji organizirajući velike privatne izložbe u najvećim svjetskim muzejima, koje su mu donijele značajna priznanja. Godina njegove smrti, 1985., obilježena je čak dvijema velikim izložbama u čikaškom institutu Institute of Art i u njujorškom Metropolitan Museumu njemu u čast.

Lewis Wickes Hine
Glavni predstavnik američke društvene fotografije bio je američki fotograf s diplomom fakulteta sociologije, Lewis Wickes Hine, a njegova je umjetnost znatno utjecala i na europske kulturne struje. Između 1908. i 1918. godine Hine je uspio prikupiti impresivan broj fotografija, često glumeći da je osiguravatelj ili industrijski fotograf, prodavač razglednica ili čak Biblija, kako bi uspio ući u tvornice i rudnike u kojima su radila djeca. Tehnika koju je koristio bila je jednostavna: namještao je djecu da poziraju ispred ogromnih strojeva kako bi što jasnije uspio prikazati njihovu nezrelu dob i bezbrojne rizike kojima su svakoga dana bili izloženi. Nakon objavljivanja njegovih fotografija nastaju i prvi zakoni koji uređuju rad maloljetnika. U razdoblju svoje suradnje s Crvenim križom, i posjete Europi, mijenja stil izražavanja i prelazi sa sterilnog dokumentiranja na fotografije bogate subjektivnom interpretacijom stvarnosti. 1930. godine zadužen je za dokumentiranje građevinskih radova na Empire State Buildingu. Te su fotografije među najpoznatijim Hineovim fotografijama, koje osobno definira kao interpretaciju industrije. Gradnju njujorškog Empire State Buildinga, zapečatila je fotografija graditelja nove zgrade, tada najviše na svijetu, koja je ujedno prikazivala siromaštvo i neizvjesnost svakodnevnog života u New Yorku dvadesetih i tridesetih godina.

Walter Rosenblum
Američki fotograf Walter Rosenblum bio je jedno vrijeme Hineov asistent i od njega je prvenstveno naučio da fotografija može biti demokratski instrument za senzibilizaciju društva, dok mu je njegov drugi mentor, Paul Strand probudio zanimanje za eksperimentiranje unutar fotografije. Od 1943. do 1945. godine bio je fotograf i snimatelj filmova tijekom Drugog svjetskog rata te je, uz ostalo, bio prvi fotograf koji je ušao u koncentracijski logor Dachau. Ratna fotografija obilježila je njegovu karijeru, a po povratku u Ameriku, sve do penzije, pa čak i nakon toga posvetio se profesorskoj profesiji.

Robert Capa
Pravo ime Boba Cape bilo je André Friedman. Podrijetlom iz Mađarske, iz koje je protjeran 30-ih jer je posjećivao promarksističke krugove, seli se u Berlin. Radeći za Dephot (Deutscher Photodienst, Njemačku službu za fotografiju) kao asistent tamne komore, upoznao je i bio pod velikim utjecajem fotografa, koji, iako su fotografirali za novine, nisu slijedili uobičajeni način rada, već su svoje ideje iznosili u okviru fotografskih studija koje su sami pripremali. 1933. godine preselio se u Pariz, u Montparnasse, gdje nastaje pseudonim Robert Capa pod kojim je nastavio svoju samostalnu aktivnost. Capa ostaje odan svojoj misiji ratnog fotografa, najpoznatijeg u 20. stoljeću: fotografirao je i u Kini, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Izraelu. 1947. godine Capa osniva, danas najpoznatiju fotografsku agenciju, Magnum zajedno s Henrijem Cartierom-Bressonom, Davidom Seymourom i Georgeom Rodgerom. Predan ratnoj fotografiji, usmrćen je protupješačkom minom u Indokini.

John Phillips
Johna Phillipsa, porijeklom iz Alžira, 1925. godine seli se u Pariz. Ubrzo sklapa prijateljstvo s kanadskim kiparom Walterom Allwardom koji mu je dopustio da ga fotografira te je pozirao za fotografa prvi put nakon šesnaest godina. Nakon što je John Phillips poslao fotografiju časopisu Time, rečeno mu je da se poveže s londonskim uredništvom časopisa Life i uskoro za njih pokriva područje Europe. Fotografirao je najvažnije društvene svečanosti i portretirao istaknute pojedince iz javnog života, nakon čega nastupa zaokret u njegovoj karijeri, kada 1938. fotografira ulazak nacističkih trupa u Austriju i Čehoslovačku. Nakon toga nalazi se i u Münchenu tijekom sklapanja sporazuma između Chamberlaina i Hitlera. Nadalje, 1943. godine, kao jedini nazočni fotograf, dokumentirao je konferenciju u Teheranu između Roosevelta, Staljina i Churchilla, u svojstvu akreditiranog fotografa Bijele kuće. Godine 1944. spustio se padobranom na teritorij Jugoslavije, iza njemačkih bojnih jedinica, prilikom čega je upoznao i Tita, kojega je fotografirao u različitim trenutcima, među kojima i tijekom simbolične partije šaha u špiljama otoka Visa. U Italiji je zabilježio kraj rata, a 1948.  dokumentira nastanak Izraela, prilikom čega je fotografirao i njegove osnivače, počevši od Ben-Guriona do Golde Meir, Moshea Dayana, Rabina itd.

William Klein
Klein fotografiju otkriva početkom pedesetih godina. S namjerom da unese novi stil koji će se razlikovati od fotonovinarstva, novu estetiku metropole predstavio je „mladi i bijesni“ amerikanac William Klein, koji je u izrazito dinamičkom, gotovo kinematografskom stilu objavio utiske o New Yorku i Rimu (1959. godine, kada je radio i kao asistent glasovitog talijanskog režisera Federica Fellinija) te stvorio novi imidž grada, fotografiranog izvan stereotipa vremena, s nestabilnim kadrovima i koristeći pokret. U Vogueu započinje karijeru modnog fotografa, u kojem se kontekstu često ironično postavlja i prema samoj modi, ne snimajući uobičajene poze, već stvarajući fotografije koje su razotkrivale tabu teme i klišeje.
Klein, čije su fotografije definirane kao snaps, radio je za Vogue desetak godina, međutim, oduvijek je znao da njegov pravi poziv nije modna fotografija, već opscene reportaže o metropolama kao što su New York, Rim, Moskva i Tokio, koje su mu nakon objavljivanja donijele veliku slavu. Oko 1961. godine udaljava se od fotografije kako bi se približio kinematografiji te tek početkom osamdesetih godina ponovno počinje fotografirati, nakon čega su ponovno otkrivena i pohvaljena njegova ranija djela.