Jasmila Žbanić: U ljubavi je svaki radikalizam opasan

Još sam kao dijete znala da želim praviti filmove i predstave. U ratu je Akademija scenskih umjetnosti bila zatvorena, zato sam razmišljala da možda trebam nekamo otići i studirati, ali nesvjesno, ili svjesno, ostala sam u Sarajevu.

Napisala Jelena Gotovac

Radila je kao lutkarica u američkom kazalištu Bread and Puppet, na radionici poznate Lee De Long imala je ulogu klauna. Diplomirala je filmsku i kazališnu režiju na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, nagrađena je za gotovo sve dokumentarce koje je napravila te je 2006. na Berlinskom filmskom festivalu pobijedila svojim prvim igranim filmom ‘Grbavica’, a ove je pak godine izazvala podijeljene reakcije publike s novim uratkom ‘Na putu’. Prvu filmašicu iz Sarajeva, scenaristicu i redateljicu spomenutih filmova Jasmilu Žbanić zatekli smo upravo na putu i porazgovarali o tome kako je stvarala svoje filmove, postoji li barikada koju prava ljubav ne može svladati te kako je danas živjeti u Bosni i Hercegovini.

• Vaša je filmska priča zapravo počela u srednjoškolskim danima za vrijeme rata u Bosni.
- Još sam kao dijete znala da želim praviti filmove i predstave. U ratu je Akademija scenskih umjetnosti bila zatvorena, zato sam razmišljala da možda trebam ići nekamo i studirati, ali nesvjesno, ili svjesno, ostala sam u Sarajevu. Profesori s Akademije odlučili su da je Akademijin rad također borba protiv fašizma koji je držao grad pod opsadom. Tako sam primljena kao prva ratna generacija. Studiranje je bilo baš ratno, bez vode, struje i s mnogo improvizacije, ali najvrjedniji je bio smisao. Znali smo da usprkos destrukciji postoji razlog zašto se time bavimo.

• Počeli ste s kratkometražnim filmovima, i premda su redom nagrađivani, tek ste prije četiri godine s ‘Grbavicom’ došli u fokus medija.
- To je prirodan put. Redatelj se vježba. I nogometaši ulaze u igru najprije na nekoliko minuta pa onda na jedno poluvrijeme, a zatim u cijelu igru.

• U gotovo svim vašim filmovima žene imaju snažne uloge.
- Žene za mene jesu snažne. Nisu žrtve, nisu slabiji spol. Odrastala sam uz takve žene, i zbog toga to za mene nije filmski odabir, nego životna istina.

• Koliko je autobiografskog u ‘Grbavici’ i je li bilo teško oživljavati neka sjećanja tijekom rada na filmu?
- Meni se nije dogodilo ništa što je prikazano u ‘Grbavici’, ali svaki je film na neki način i autobiografski jer se u njega pohranjuju vlastite emocije, razmišljanja i sustav vrijednosti. Imam neke sličnosti sa svakim likom koji napišem. Ako ništa, razumijem ga.

• Zašto ste u posljednjem filmu ‘Na putu’ odabrali upravo vahabite kao okosnicu priče i tako si priskrbili oštre kritike među nekim pripadnicima islamske vjere?
- Film je ljubavna priča i vahabiti nisu okosnica, nego drugi plan. Umjesto vahabita mogla je biti bilo koja druga vjerska radikalna skupina. Važno je da su Luna (Zrinka Cvitešić) i Amar (Leon Lučev) počeli svoj život konstruirati u različitom smjeru, na različitim putovima. Oni se vole, ali pitanje je što sada. Jesu li emocije odvojene od razuma? Može li ljubav pobijediti strahove, ‘nesažvakane’ traume i kako? Realnost BiH jest u tome da je agresija na zemlju završena nagrađivanjem genocida. To je za ljude duboka trauma koja traje i danas.

• Kako nastaju vaši filmovi i imate li u glavi već unaprijed ime glumca koji bi odigrao pojedinu ulogu?
- Ne. Dugo pišem scenarij, ‘Grbavicu’ i ‘Na putu’ radila sam otprilike po tri godine... Dugo istražujem, razgovaram s ljudima koji su na neki način dio teme, čitam knjige koje se odnose na problem kojim se bavim. Radim sama i volim kad tekst odstoji. Tek kad je scenarij spreman za čitanje, počinjem razgovarati sa svojim suradnicima, producentom Damirom Ibrahimovićem i direktoricom kastinga Orianom Kunčić o tome tko bi mogao igrati koju ulogu. Počinjemo proces audicija, kastinga...

• Da nije bilo ratnih zbivanja u našoj regiji koja su snažno utjecala na vas, biste li možda snimali komedije s obzirom na to da ste bili lutkarica i klaunica u svojim profesionalnim počecima. Hoćete li jednom snimiti pravu domaću komediju?
- To, naravno, ne znam niti ću ikada doznati. Komedija je najteži oblik, i zapravo mi se sada ona snima. Ne znam hoću li se osjetiti sposobnom za nju.

• Kanite li zaigrati u nekom svom filmu?
- Ne. To bi mi bilo nepodnošljivo.

• Što mislite o filmskoj industriji u našoj regiji danas?
- Filmska umjetnost ima svoje potencijale, a industrija je kao gospodarska grana, nelogično, zanemarena. Film je biznis - ma koliko to neduhovno zvučalo nama umjetnicima. Ali Bosanski filmski fond daje za film jedan euro, a mu mi vraćamo dva eura privlačeći strane fondove. Novac trošimo u Bosni. Tijekom snimanja filma katkad zaposlimo i 500 ljudi u jednom danu. Plaćamo usluge hotela, prehrane, života. Uredno plaćamo porez, pa od našeg filma BiH ima veći profit nego ulaganje. Nije riječ ni o kakvom kulturnom luksuzu, nego o važnoj kulturnoj i ekonomskoj činjenici.