Mirni dani u Mixing Partu: Građani i dalje žive dvostruki život

Mirni dani u Mixing Partu, drama norveškog pisca Erlenda Loea, jedan je od onih naslova koji se mogu prihvatiti iz dva kuta. Drama je to o suvremenoj obitelji na odmoru u Garmisch-Partenkirchenu, koji Google prevodi kao Mixing Part.

U dosluhu sa suvremenim senzibilitetom, kao u jednoj od onih pomaknutih, suvremenih, često američkih serija, tamo se, na ljetovanju, događa sve osim mirnih dana. Očito je, kao što smo u suvremenim predstavama zapadnoeuropskih kazališta mogli do sada vidjeti, tendencija tipične dvostrukosti urednih građanskih života, kao u doba Ane Karenjine, još uvijek više nego prisutna (nažalost?), pa se njome na šarmantan i pomaknut način poigravaju autor teksta, romana, Erlend Loe te autorski tim predstave - redatelj Boris Liješević i dramaturginja Jelena Kovačić, koji ujedno potpisuju i adaptaciju.

Nerealizirani životi

Bračni par srednje dobi, s jednim djetetom, susreće ostale bračne parove. Muž je nedovoljno ostvareni dramski pisac, dramaturg, koji još uvijek pokušava napisati genijalnu dramu, inspiriran fantazijom o poznatoj tv-voditeljici kulinarskih emisija. Njegova je supruga tipična ‘supruga’ te kao i mnoge druge u Mixing Partu, odnosno na ljetovanju, pokušavaju preživjeti muževljevu krizu srednjih godina, koja se na ovaj ili onaj način manifestira u seksualnom obliku.
Niz je tu načetih pitanja i problema, pa tako njihov odnos završava razvodom. Likovi koji se nižu scenom fragmenti su piščeve, Telemanove fantazije, i vidljivo je da je riječ o vrlo vješto dramatiziranim dionicama romana, što je i najveća kvaliteta te predstave - skupne scene pune vrlo kvalitetne grupne dinamike, u interpretaciji izvrsnih glumaca, što je vrlo vjerojatno uzrokovano činjenicom da su romaneskne dionice jako vješto opredmetnjene likovima.

Opsjednutost kazalištem

Ne bih izdvajala neke glumačke kreacije jer je cjelina scenskog zbivanja upravo ono što čini kvalitetu te predstave, izuzeti bi se mogla Urša Raukar, dijelom i zbog svoje uloge, koja utjelovljuje ‘mračni predmet želja’ protagonista te konačni izvor inspiracije. Ironija, gotovo i autoironija opsjednutosti stvaranjem i kazalištem jedna je od najautentičnijih komponenti tog djela te možda najviše potiče na smijeh, kako koji dio publike. No vjerujem da će nasmijati mnoge, na raznim razinama te toplo preporučam još jedan odlazak u ZKM.