Naše cipele, naša stvar

Ispod površine sintagme ‘žensko pravo na cipele’ krije se mnogo toga: žensko pravo na izbor načina života, na lijep izgled u svako doba, na potpetice koje ih (simbolički i doslovno) izjednačavaju s muškarcima, na zadovoljavanje svojih malih hirova, na usredotočenost na sebe.

Napisala Jelena Popović Volarić
 
Nedavno sam na svojoj omiljenoj “neozbiljnoj” internet stranici (net-a-porter.com) naletjela na kratki filmić u kojem sudjeluju sve trendsetterice današnje modne scene. Ulovili su jadne žene prije i poslije neke revije, pa krušku pod njušku, kako reporteri već to vole, bez najave, i bum- neugodno pitanje u lice, a kamera već snima. Koliko cipela imate u ormaru? Uffff! Neugoda i sram mogla se pročitati na licima mnogih. Neke su se pokušale izvući s duhovitom opaskom poput: ne više od Imelde Marcos (žena bivšeg filipinskog predsjednika poznata je po svojoj ekstravagantnoj zbirci od cca 2700 pari), neke su naočigled smanjivale broj svojih akvizicija i hladnokrvno lagale da se znamenka u njihovom ormaru vrti oko brojke 50. Prava je istina da bih ja osobno mogla, da želim, svakoj od njih nabrojati naravno i puno više, jer fotografije ne lažu, kad već to čine tabloidi. Međutim, tko je bez grijeha nek baci kamen prvi, poslovica je koja mi se uvijek sviđala, pa sam se, umjesto da se odlučim na taj Sizifov posao, odšetala sa zanimanjem do svojeg vlastitog ormara. Jesam li zaista spremna na ovo, pitala sam se uz prvu jutarnju kavu. Otkriti javnosti koliki broj cipela posjedujem gotovo je ravno stavljanju same sebe u poziciju spremnu za kamenovanje, i to dobrovoljno.

Glupe što kupuju
Zašto se toga tako bojimo, i ja, i djevojke s filmića na net-a-porteru? Zato što u doba krize i sveopćeg jadnog pokušaja popularizacije skromnosti doista nije popularno nabacivati se nekim suludim Imelda Marcos brojkama u svom ormaru: to znači da smo rastrošne, nekontrolirane u šopingu, no ne samo to: to znači i da smo površne, zar ne? Društvo oko nas, iako klasično potrošačko, puno je kritičnije prema ženama potrošačicama nego prema muškarcima koji si dopuštaju skuplje luksuze, poput kožnih presvlaka za aute, konstantnog alkohola u hladnjaku, nogometnih utakmica na pripremama za još jedno prvenstvo tamo negdje u Gruziji, i slično. Ne znam iz kojeg razloga, poštovanje i ravnopravnost za koje su se žene izborile funkcioniraju samo po pitanju stvari koje žene ne čini- superiornima. Ako neka feministkinja uđe jako u maskulino područje sa svojim uspjesima, ona će, ma koliko mi šutjeli o tome, biti okarakterizirana kao lezbača i frigidna luđakinja, a ako odluči svoje novce utrošiti na eto tako banalnu stvar kao što je kolekcija cipela- onda je zasigurno glupa. Ni jedan odjevni predmet nije izazvao tolike polemike u posljednjih desetak godina kao što su to učinile ženske cipele. Njima je čak posvećena jedna cijela epizoda kultne ženske serije Seks i grad, koju su duhoviti američki producenti nazvali Žensko pravo na cipele. Naravno, ispod površine te dosjetljive sintagme krije se mnogo toga: žensko pravo na izbor načina života, na lijep izgled u svako doba, na potpetice koje ih (simbolički i doslovno) izjednačavaju s muškarcima, na zadovoljavanje svojih malih hirova, na površne ljubavi, na usredotočenost na sebe.

Gucci by Hanibal
Muškarci me često pitaju: zašto su cipele toliko bitne, a odgovor na to pitanje dao im je, samo što oni nisu pozorno slušali, sad već prilično davno, baš jedan ogroman i opasan frajer. Antony Hopkins kao Hanibal Lecter u filmu Kad jaganjci utihnu upoznaje mladu i ambicioznu detektivku koju briljantno igra Jodie Foster. Neobična kemija razvija se na prvi pogled s obje strane: čudovište-ubojica pronalazi u sebi, po prvi put u životu, osjećaj empatije s nevinom i jednostavnom, ali bolno inteligentnom djevojkom, a ona otkriva mračne strane ljudske psihe kad shvati da ju na neki čudan način privlači opasnost utjelovljena u liku čovjeka koji jede ljudsku jetru. Što Hanibal nakon prvog susreta kaže Clarice? Cipele su ti jeftine i istrošene. Ako želiš ostaviti dojam perfektne pribranosti na ljude, kupi nove. U nastavku filma, Clarice nosi Guccijeve štikle. Taj detalj nije napisan zbog popularizacije talijanskog brenda, ili ženske ljubavi prema potpeticama. Napisan je jer govori puno o činjenici da je cipele u kojoj hodamo bitna, jako bitna.  Cipele su u modnom smislu kao osmijeh na ljudskom tijelu. Džaba sav trud, ako su vam zubi pokvareni, džaba solariji, umjetne grudi, skupe torbe, i parfemi: čist osmijeh koji govori o redovitom održavanju higijene i brigu o vlastitom zdravlju ključan je faktor u halo-efektu današnjice. Cipele su kostur dobrog ukusa, i djevojka koja izabere uložiti dio svoje plaće u nove cipele a ne haljinicu trendy boje, zapravo govori o tome da joj je bitniji osjećaj dobre baze, temelja, uravnoteženosti.

Ponosna na trideseticu 
Zašto ih toliko volimo? Jer nas podižu s poda (one na petu), jer nas čine višima, jer smo zahvaljujući njima konačno mogle i fizički pogledati muškarce (na radnom mjestu, u kući, na ulici) ravno u oči. Zatim, bez laganja, noga u njima izgleda ljepše, tijelo mršavije, postura čvršća. Ljepše smo. Privlačnije. Koliko je onda pari cipela u redu imati? Koliko je- politički korektno? Ispijanje moje kave pred ormarom završilo je, zamislite, u brojki koja je svjetskim modnim ikonama poslužila kao izlika- oko 50. U redu, ja sam brojala baš sve- od prastarih plastičnih japanki do čizama iz srednje škole kojih se još uvijek ne mogu odreći a nikada ih ne nosim, ali, ako ćemo iskreno, posjedujem negdje 30 pari cipela u kojima redovito cupkam po selu i gradu. Skupljala sam ih godinama, potrošila na njih puno truda i energije, a bogami i novaca, i ne osjećam se nimalo krivom. Dobro su uočili producenti Seksa i grada: pravo na cipele doista je pravo na prvenstveno ženski luksuz, jer, muškarci svoja stopala mogu vrlo rijetko ugurati u lijepu cipelu “za van”. Pitam se kako bi se ta javna rasprava odvijala da je i njima dano usko stopalo bez dlaka koje stane u tanke remenčiće, i kako bi se stvar rasplela da je Napoleon uspio popularizirati visoke pete kod muškaraca.

Kvaliteta umjesto kvanitete
Možda bi tada bilo posve u redu sliniti nad novim parom u proljetnoj boji, onim koji će nas učiniti da se osjećamo poletnom, sretnom i ispunjenom optimizmom? Cipele su prvenstveno, ako ne i isključivo, naše područje, i stoga osjećam neopisivu potrebu da obranim sve žene koje tvrde da je broj njihovih cipela samo njihova stvar. Nevjerojatno je kako je površnim i glupavim proglašeno područje ženskog zadovoljstva u kojem nam muškarci ne mogu parirati! Cipele su glupe, no tenisice- nisu? Skupljati cipele je bedasto, a skupljati listiće za kladionicu ili karte- oslobađanje stresa? Da budem poštena: jedna moja vrlo pametna prijateljica novinarka smatra da su visoke potpetice unazadile žene za stotinu godina. U petama, tvrdi ona, žene se jedva kreću, a njihova se tijela približavaju onome što je san svakog muškarca: zgodna i spora lutka. Kao velika ljubiteljica visokih peta (volim svojih 168 pretvoriti u 178 s dva poteza navlačenja sandala), moram priznati da ima istine u tome, ali nije li baš poanta da svaka žena ima pravo odlučiti što želi biti? Visoka, niska, brza, spretna, zahtjevna, seksi. Kako god bilo, ako imate priliku na nešto potrošiti ovo proljeće, neka to budu cipele. A brojka? Iz mog dugogodišnjeg strastvenog iskustva, manje je doista više. Čudno će zvučati, ali, ja uvijek, poput Hanibala Lectera, glasujem za kvalitetu ispred kvantitete. Zadovoljstvo kreće od temelja, i silno je bitno da dobro i točno izaberete model koji će vas spajati sa zemljom.