O bijegu u paralelne svjetove

Veća potreba za bijegom indicira veći društveni kaos, ali opet, skine li se ta patina pesimizma s eskapističkih tlapnji, mogao bi se izvući zaključak da bi bijeg mogao biti put do boljeg društva.  

Piše: Sandra Babić
Kada je dijete bilo dijete, nije znalo da je dijete. Sve je imalo dušu i sve su bile jedna. Kada je dijete bilo dijete, nije imalo svog mišljenje. Nije imalo navika, često je sjedilo prekriženih nogu, hodalo je trčeći, imalo je vihor u kosi i nije se mrštilo pri fotografiraju. Tako otprilike zvuče stihovi pjesme ‘Song of Childhood’ Petera Handkea recitirani u kultnom filmu 'Nebo nad Berlinom' Wima Wendersa koji su poslužili kao svojevrsna oda mališanima, netaknutim stvorenjima koja jedina mogu vidjeti anđele koji kroče zemljom. I uistinu, kad je dijete bilo dijete, dovoljno je bilo samo htjeti i svijet bi postao očaravajuća lopta, puna čarolije i dramatičnih iznenađenja. Djevojčice su upadale u zečje rupe, dječaci su u balonima proputovali svijet, vrata su bila od čokolade, a prozori od marmelade...

Magijski efekti
Bilo bi izlišno kazati da su djeca eskapisti jer ne bježe u drugi svjetove, njihova stvarnost je njihova mašta. I dok su ona maštala kako bi bilo da su mame i tate, mame i tate počeli su maštati kako bi bilo da su djeca. Bijeg u druge svjetove postao je svakodnevna želja ‘velikih’, a u potrošačkom društvu želja znači ispunjenje, na tone reklama i potencijalno pune blagajne. Kad je o eskapizmu riječ, posve je jasno da je potražnja prethodila ponudi. Nju nitko nije stvorio mudrim marketinškim alatima. Njoj se samo trebalo prilagoditi. Da narod ima potrebu za bijegom, prvi su shvatili holivudski producenti koji su proteklih godina izbacili uratke u kojima se isprepleću gotovo magijski efekti i bajkoviti scenariji. Svijet su osvojili vampiri i avatari, maleni čarobnjaci i spretni hobiti, a ‘veliki’ su bez ikakva srama pristali nositi smiješne naočale i podgrijati bijeg 3D iskustvom. Holivudski blockbusteri učinili su da izmišljen svijet postane dio ‘mainstreama’ za razliku od dosadašnjih eskapističkih momenata u kojima je imaginarna transformacija u, primjerice, svemirske junake iz 'Zvjezdanih staza' ili 'Ratova' zvijezda bila rezervirana za uski krug poklonika ili, vrlo često, ‘geekove’. Situacija u svijetu medija može se donekle usporediti i s onom kriznom tridesetih godina prošlog stoljeća kada su osiromašeni Zemljani uživali u inflaciji nepretencioznih i bezbrižnih mjuzikala iako se danas novostima na velikom platnu mogu pridodati i svakojaka čuda iz virtualnog svijeta (socijalne mreže, primjerice, predah su od svakodnevice) te industrije videoigrica i onih računalnih.

Crni prsti
Također ne treba zaboraviti ni turističke inovacije, investicije velikih kompanija u hotele s dodanom vrijednošću, pa se tako negdje u Dubaiu (eskapističko odredište per se) planira gradnja podvodnog hotela, a putničke agencije, svjesne da kupci ne žele prosječna zadovoljstva nego kompletan bijeg, nude aranžmane sa svom silom usluga kako bi putnici što prije zaboravili polazišne točke. Želja za nečim drugim, boljim, inspirativnijim, dovela je i do toga da menadžeri iz različitih krajeva svijeta razmišljaju kako prodati donedavno nezamislive stvari, upakirati ih pod egidu ‘eskapizam’ i zaraditi novac na duševno praznim potrošačima. Jedna od takvih stvari jest, svakako, francuska agencija specijalizirana za otmicu u kojoj svaki prosječan građanin može zatražiti planiranje i realizaciju vlastite otmice čisto radi podizanja adrenalina. Ili, možda, umjetnog izazivanja straha za vlastiti život koji bi mogao rezultirati boljom spoznajom o njegovoj vrijednosti. U filmu s početka priče anđeo Damiel poželio je biti smrtan, poželio je da mu se jagodice prstiju zacrne od listanja novinskog papira (anđeli, naime, nemaju osjeta), a danas mnogi priželjkuju živote ili barem snagu mitoloških bića. Veća potreba za bijegom, sasvim logično, indicira veći društveni kaos, signal je općeg nezadovoljstva, ali opet, skine li se ta patina pesimizma s eskapističkih tlapnji, mogao bi se izvući zaključak da bi eskapizam mogao biti put do boljeg društva.

Uz cigare i konjak
Naravno, s ovom tezom valja biti jako oprezan jer je bilo kakav bijeg do ekstrema kontraproduktivan, čak i fatalan kao što je pokazao primjer pop-ikone Michael Jacksona koji je bolovao od ozbiljnih poremećaja poricanja stvarnosti što se, među ostalim, manifestiralo zatvaranjem u svoju ‘nedođiju’ s hrpom igračaka i klinaca na koljenu. Također malo dugoročnog smisla ima udaljavanje od stvarnosti trivijalnim i stupidnim sadržajima, što je, nažalost, i najčešća varijanta bijega (da, besciljno prevrtanje televizijskih kanala ušlo bi u tu kategoriju). E sad, u potrazi za potvrdom iznesene teze valjalo bi se kroz dostupnu literaturu zaputi negdje u razdoblje prije Drugoga svjetskog rata kada su stvarali rodočelnici fantastičnih romana C. S. Lewis, autor romana 'Priče iz Narnije', i J. R. Tolkien, pisac poznat po kultnim 'Gospodarima prstenova'. Njih dvojica su, naime, bili zagriženi borci za bajke za odrasle, a osim što su u svojim prašnjavim radnim sobama puštali mašti na volju da kreira neke od najinteresantnijih likova iz svjetske književnosti, često su se nalazili u pubu gdje su o potankostima svojih uradaka izvještavali najbliži krug prijatelja. Uz konjak i cigare društvance je slušalo njihove priče, postavljalo pitanja i interesiralo se o daljnjoj sudbini junaka iz Ormara (Lewis) ili zemlje Mordor.

Povratak utopije
U to vrijeme Tolkienove priče kritičari su odbijali svrstati u ozbiljnu literaturu zbog čega se autor na njih vrlo pametno obrušio u eseju 'O bajkama'. C. S. Lewis je, pak, stao na stranu eskapističke literature ustvrdivši kako i odrasli trebaju čitati bajke. Bajke potiču čežnju, ustvrdio je Lewis, a čežnja, pak, motivira. Uostalom, što li je čovjek bez ikakvih želja? Tim se tragom djelomice mogu interpretirati i neke teze njemačkog filozofa Ernsta Blocha koji je, pak, cijenio umjetnost i njezinu sposobnost da posluži kao svojevrsna ekstenzija stvarnosti. Bilo koji vid umjetnosti poticao je maštu, a mašta je, parafrazirano, bila okidač stvaranja boljeg svijeta. U svojim filozofskim raspravama Bloch je bio silan zagovornik stvaranja utopističkog sistema, pri čemu su nada i imaginacija igrale ključnu ulogu. Utopija, riječ čiji je sadržaj povijest mnogo puta diskreditirala, zapravo jest krajnji cilj eskapizma, a premda je nedostižna, sam pokušaj da se barem djelomično ostvari može izliječiti nesretne Zemljane. Zato bi valjalo uroniti u nove svjetove, pustiti da nas izmišljeni likovi nasmiju ili rastuže, pustiti ih da nas izvuku iz nanizanih cementnih objekata i provedu mirisnim livadama, nauče povijesti i odmore osjetila. Ako već stvarnost nije u stanju zadovoljiti svakodnevicu sada, možda će jedan kratak bijeg biti dovoljan da motivira da se zadovoljstvo potraži već sutra.