Organska hrana

Dugogodišnja istraživanja u Njemačkoj pokazala su da organski uzgojena hrana sadrži mnogo više kalija, željeza, magnezija, fosfora, cinka i vitamina C. I, ne manje važno - neusporedivo je boljeg, jačeg i prirodnijeg okusa i mirisa.

piše Gordana Gelenčer
[email protected]

Vjerojatno nema ekonomista koji problem hrvatske poljoprivrede ne bi riješio selidbom u organsku proizvodnju. Organska je hrana već podugo ‘in’, štoviše, potrošači su sve osvješteniji (unatoč recesijom stanjenim lisnicama), pa sve češće odbijaju konzumirati pesticidima i kojekakvim drugim otrovima tretiranu hranu. Organska hrana dodane je vrijednosti, dakle skuplja je, pa proizvođačima nosi znatno veću zaradu, državi posredno i veći BDP. Iako poneka istraživanja (teško bi se mogla nazvati neovisnima) ne dokazuju da su organski proizvodi bogatiji hranjivim tvarima, činjenica je da se znanost ne bavi previše dugoročnim utjecajem konvencionalno uzgojene, dakle tretirane hrane na zdravlje čovjeka. No stara izreka kaže: ono si što jedeš! Moderni način života, svakodnevni ‘multitasking’, trka između nekoliko istodobnih obveza, sve veća opterećnost poslom i sve to začinjeno hranom bogatom raznim kemikalijama već uzima svoj danak u obliku raznih bolesti. Pobornici organskog poručuju nam: želite li napraviti mali pomak ka zdravijem načinu života, za početak razmislite o tome što vam je na tanjuru.

Nedvojbene prednosti
Prema popisu Radne skupine za okoliš (Environmental Working Group) najonečišćenije su voće i povrće koje sadrži najveću razinu pesticida jabuke, celer, trešnje, grožđe, zelena salata, krumpir, paprika, špinat, breskve, kruške, jagode i nektarine, pa kad idući put krenete u nabavu neke od tih namirnica, provjerite jesu li iz ‘običnog’ ili organskog uzgoja.Organska hrana nije, poput klasično industrijski uzgojene, puna štetnih kemikalija. Prosječna jabuka na svojoj kori sadrži dvadesetak štetnih tvari, čak i nakon pranja, dok se životinjama svakodnevno daju velike doze antibiotika, hormona i antiparazita koje, konzumacijom mesa i mlijeka, unosimo u svoj organizam. S druge strane svježi ekološki uzgojeni proizvodi bogatiji su vitaminima, mineralima, enzimima i ostalim mikronutrijenatima. Dvanaestogodišnja istraživanja u Njemačkoj pokazala su znatno viši sadržaj kalija, željeza, magnezija, fosfora, cinka i vitamina C. I, ne manje važno - organski uzgojena hrana neusporedivo je boljeg, jačeg i prirodnijeg okusa i mirisa, onog koji neodoljivo evocira vremena kada smo brstili bakine vrtove i smočnice. Nekako već i sami osjećamo da organska hrana sadrži i vitalnu energiju koja pojačava imunitet, dakle korisna je u borbi protiv mnogih bolesti. Osim što čuva naše zdravlje, neupitna je prednost ekohrane i u očuvanju okoliša, jer takva proizvodnja ne zagađuje tlo ni vodu. Kako možemo biti sigurni da je nešto doista organsko? Svaki ekološki proizvod mora imati certifikat koji potvrđuje da od uzgajanja do skladištenja, transporta, pakiranja ni u jednom trenutku nisu korištene kemikalije.

GM-proizvodi neće nahraniti svijet
Velike kompanije, zagovornici upotrebe genetički preinačene hrane i održavanja 'statusa quo' u poljoprivrednom biznisu često napadaju organsku hranu argumentom da se njome ne može nahraniti cijeli svijet. No taj argument ne drži vodu - niti je cilj tih kompanija nahraniti gladne u svijetu niti GM-uzgoj jamči da će svijet istinski biti nahranjen. Uostalom, da bi se ‘nahranio svijet’, prema nekim bi procjenama bilo dovoljno 13 milijardi dolara. Toliko otprilike Europljani i Amerikanci na godinu potroše na parfemske delicije.
Podaci o svjetskim površinama na kojima raste organska hrana (a zasijani su prirodnim, a ne GM-sjemenom) potvrđuju da je budućnost upravo u povratku prirodnom. Podaci su, doduše, za 2009. godinu, no itekako su indikativni. Te je godine s čak 37 milijuna hektara poljoprivredne površine požnjeveno raznih organskih kultura. U tome prednjači Oceanija, Europa čini čak četvrtinu udjela, za petama joj je Latinska Amerika dok organska proizvodnja u Sjevernoj Americi, Aziji i Africi još prilično zaostaje. No omjeri su ponešto drukčiji kada se uzme u obzir broj organskih proizvođača (2009. ukupno ih je bilo 1,8 milijuna) - najviše ih je smješteno u Aziji, Africi i Latinskoj Americi.

Hrvatski planovi
A gdje je u proizvodnji organske hrane Hrvatska? Zemlja koja sebe jedva prehranjuje, jer se predala uvozu, posve lako bi se mogla nametnuti kao važna europska karika u organskome prehrambenom lancu. Nažalost, samo jedan posto površina zasijano je organskim sjemenom. Oko 14 tisuća hektara trenutačno je pod ekološkom proizvodnjom u Hrvatskoj, no plan je do 2016. godine zasijati čak 90 tisuća hektara ekološkim sjemenom. No znalci upozoravaju na još jedan ukorijenjeni aksiom. Iako postoji predrasuda da je ekološka poljoprivreda i za proizvodnju i za potrošnju izrazito skupa, to ne mora biti tako, pogotovo ako ekološko poljoprivredno gospodarstvo zatvori krug i samo plasira svoj proizvod. Tako će umjesto bijednih  20 posto vrijednosti (u konvencionalnoj poljoprivredi) inkasirati 100 posto krajnje vrijednosti proizvoda. A potrošač će dobiti zdravi proizvod za istu cijenu. No do toga je još dalek put, jer se malo tko u Hrvatskoj sustavno bavi takvom vrstom edukacije.

Mnogo je i onih koji organskoj hrani ne vjeruju, vjerujući tek da proizvođač debelo zarađuje na njima s 20 do 30 posto višom cijenom. No za mnoge (i sve ih je više) dvojbe nema. Jabuke, jagode, rajčica, špinat, krastavac ili češnjak bez mirisa i okusa, posve jednakih, birokratski propisanih veličina i oblika, koji ne trunu, nisu hrana kakvu želimo jesti. Globalizacija je gotovo uništila sve što je nekad bilo zdravo, mirisno i ukusno u hrani. Pitajte nutricioniste, koji proučavaju kemiju procesa u tijelu, kakva je razlika, primjerice, između obične koprive ubrane negdje pokraj Zagreba i one s Velebita. Pitajte ih koliko su doista zdrave naranče u koje se injektiraju razne kemikalije i hormoni kako bi čile i svježe preživjele prekooceanska putovanja.
Uostalom, ne kaže li stara latinska: Što je nekomu hrana, drugomu je gorki otrov!