Osuđeni smo na to da se dosađujemo

Podlegli smo boljki kronične dosade koja se ne manifestira kao nedostatak aktivnosti, već kao nedostatak smisla. Simptomi oboljenja očituju se kroz potrebu za ispunjavanjem vremena trivijalnim sitnicama, ali i uzaludnim traganjem za izvanserijskim iskustvom ne bismo li pokazali da nismo obični.

Piše Sandra Babić

Čini mi se da živiš zabavnije od mene, napisao mi je prijatelj. Trava je uvijek zelenija u tuđem dvorištu, jer, vidiš, meni se čini da se ti silno zabavljaš, odgovorila sam mu. Tu posve nevinu prepisku između mene, koja sam odabrala užurbanost života u metropoli, i mog prijatelja koji se odlučio za miran život dalmatinskog gradića, zaključila sam ispisivanjem parole:'Ne želim sreću, zahtijevam euforiju' koja je, promotrim li ju s nekoliko dana odmaka, bjelodani dokaz da sam 'debelo' zaražena postmodernističkom boljkom. Jednako kao moj prijatelj. Jednako kao i vi, vjerojatno. Simptomi te boleštine očituju se kroz potrebu za davanjem smisla potrošenom vremenu, nemogućnošću da prepoznamo trenutak, ali i kroz traganje za izvanserijskim doživljajima bježeći od prosjeka (prosjek se izjednačava s dosadom) kao vrag od tamjana. Dakle, mi bolujemo od kronične dosade, i to one koja se ne manifestira kao nedostatak aktivnosti, već kao nedostatak smisla. 

Maligna dosada
Bez obzira na to kakav vam je stil života, imate li u njemu premalo ili previše vremena na raspolaganju, sudbina nam je jednaka; dosada je nezaobilazna. Uzroke je lako pronaći u karakteristikama društva i/ili vremena u kojem živimo, a lijek za takvo stanje nije ništa drugo doli pomirenost. Zvuči komplicirano? Nastavite čitati. U neka druga vremena, dosada se isključivo definirala kao nedostatak aktivnosti i praktički je bila privilegij viših slojeva društva. Dokoličarili su bili oni koji su si to naprosto mogli priuštiti. Običan puk radio je i rijetko imao vremena tražiti smisao, propitivati svoje mogućnosti, jer ga je klasna raspodjela u mnogočemu  odredila i ograničavala. I dok su oni tako živjeli dan za dan, dokoličari su zijevali i tragali za novim iskustvima. Sjetite se samo zapisa iz, primjerice viktorijanskog doba u kojem su imućni mladići, opijeni novim spoznajama, znali dane provoditi skupljajući fosilne ostatke, školjke, kamenje i travke tijekom svojih dugih šetnji engleskom obalom. Amaterskim istraživanjem svijeta kratili su vrijeme, borili se protiv dosade, iako je ona tada bila mnogo benignija. Danas se pak malignost suvremene dosade očituje u dvije stvari. 

Ponajprije, moderna dosada ili, točnije, otpor prema njoj čovjeka tjera da od života napravi nešto, pobjegne od prosječnosti, svemu podari smisao, a pošto to nije uvijek moguće priča tada nema sretan kraj. Drugi par rukava je to što nas strah od dosade tjera da vrijeme trošimo na trivijalne aktivnosti koje naposljetku balade čovjeka zatupe. O tome svjedoči brojka od dva bilijuna dolara, koliko se procjenjuje da vrijedi globalno tržište industrije zabave, čiji je osnovni zadatak ispuniti naše slobodno vrijeme i spasiti nas od toliko mrske dosade. Pridodaju li se tome podaci da su, zahvaljujući napretku u tehnologiji, ljudima na raspolaganju nove platforme na kojima mogu konzumirati zabavni sadržaj, dosada je jedan od najbrže rastućih fenomena, a poduzetnici su spremni pomoći nam da joj stanemo nakraj. 

Uzaludna hiperstimulacija
Međutim, problem je u tome što tipkanjem, guglanjem, lajkanjem i ostalim metodama kraćenja vremena samo dokazujemo da, kao što kaže autor knjige 'Filozofija dosade' Lars Fr. H. Svendsen, nismo u stanju zauzeti stajalište u odnosu na prazni vremenski hod. Zašto bismo inače palili zabavne televizijske kanale? Sjetite se samo što radite kad ostanete u praznom vremenskom prostoru između dviju aktivnosti. Šaljete SMS-ove? Logirate se na Facebook? Ili upalite televiziju kako biste popratili što rade dosadni sudionici dosadnih reality showova? Umjesto kvalitetnog samovanja o kojemu smo pisali u prošlom broju, pristajete biti dio začaranog kruga u kojemu nastojite učiniti nešto s vremenom, jer se tvrdoglavo opirete dosadi, što ne rezultira ničim drugim doli vraćanjem na početak – dosadom. Hiperstimulacija osjetila smanjuje koncentraciju, a trivijalan sadržaj nipošto ne može zadovoljiti vaša očekivanja. Tja, pa čak ni stvarni likovi iz reality showova ne rade ništa drugo nego se, onako prostački, u stilu - dosađuju! To ne može zadovoljiti nikoga iole inteligentnog, zar ne? Iako ne postoje istraživanja o tome koliko se ljudi dnevno dosađuju, suvremeni teoretičari društva uvjereni su kako je dosada razmjena količini upravo takvih banalnih aktivnosti koje ne služe svladavanju novih znanja ili vještina, već golom ispunjavanju vremena. Dosada je, dakle, uzrok, a hiperstimulacija posljedica.

Nezadovoljstvo radom
Pogleda li se pak tko najčešće upada u zamku prognoze nisu optimistične. Riječ je o tinejdžerima, 'malim' ljudima koje je izuzetno teško zadovoljiti. Da se vaš tinejdžer ne bi osjećao izgnanim iz društva zbog toga što ne posjeduje mobitel (to je dokazalo istraživanje Marketing Weeka), vi ćete mu udovoljiti, ali i dobrovoljno pristati na to da tehnologijom, osim što ostaje u tijeku stvari, ispunjava vrijeme svoje možebitne dosade. Pošto su današnje generacije u tom smislu najstimuliranije, realno je pretpostaviti da s godinama neće ublažiti svoj otpor prema dosadi, a istodobno će ga sve manje stvari biti kadro zadovoljiti. Tražit će izvanserijska iskustva i, baš kao i ja na početku priče, zahtijevati euforiju, a ne tek 'običnu' sreću. Uvažavajući spomenute čimbenike, Svendsen zaključuje da pred dosadom valja položiti oružje. Treba li se onda uposliti? Treba li onda raditi i tako si ispuniti vrijeme? Nažalost, ni tu ne leži rješenje problema, jer je i raditi - dosadno. Ili, prema Svendsenu 'rad koji ne pruža mnogo životnog smisla prati slobodno vrrijeme koje pruža jednako malo životnog smisla'. Zanimljive je teze u vezi s dosadom iznio književnik Milan Kundera (naveden u 'Filozofiji dosade') koji je u svom uratku 'Identitet' zapisao da je količina dosade, ako se ona može mjeriti, danas daleko veća nego što je bila prije. 'Profesije prijašnjih vremena u svakom su slučaju bile u velikoj mjeri nezamislive bez uporišta u strasti... Svaka je profesija stvorila vlastiti mentalitet, vlastiti način života... Danas smo svi jednaki, objedinjujemo se u zajedničkoj ravnodušnosti prema radu. Ta je ravnodušnost postala našom strašću.' Ni rad, dakle, ne nudi neki smisao. Paradoksalno, ali zapravo se tumači kao nešto što nas udaljava od smisla života, od slobodnog vremena u kojemu bismo možda ipak mogli nešto napraviti. Ali ni tada se ne uspijevamo do kraja otrhvati dosadi, jer se protiv nje borimo pogrešnim sredstvima (hitnim ispunjavanjem vremena). Naša je bitka isforsirana, nepromišljena, zatupljujuća...

Mirenje sa sudbinom
I onda, zamislite, u svem tom kaosu banalnog nameće nam se i potreba da budemo drugačiji. Unisono zagovaramo individualizam. U postmodernizmu osobenjaštvo se pripisivalo umjetnicima i odmetnicima koji žive protiv struje. Danas, u svijetu interneta, svi su dobili priliku za svojih pet minuta slave u kojima mogu potvrditi svoju osobitost. Sve što je prosječno dosadno je. Svako 'normalno' vođenje života dosadno je. Ta prenaglašena individualizacija, htjeli mi to priznati ili ne, otežala je pronalazak smisla u životu, jer sve je već viđeno, sve je passé. I ponovno se vraćamo definiciji lišenosti smisla i uzroka kroničnog nezadovoljstva. To je nama naša borba dala. Pijemo Coca-Colu, telefoniramo iPhoneom, nosimo Levisice, gledamo Big Brother, 'apdejtamo' Facebook profil fotografijama s ludih tuluma i - umiremo od dosade. Toliki smo postmodernisti da ni sami sebe ne shvaćamo. No nudi li tko kakvo rješenje? Ekipa poput modernog filozofa Svendsena rješenju problema prilazi na jednostavan ali vrlo učinkovit način – prihvaćanjem dosade kao 'činjenice, kao vlastite sile teže života' . Ili, 'problem leži u tome da nam se valja pomiriti s činjenicom kako nam se ne pruža ništa drugo osim malih trenutaka i da život, između tih trenutaka, nudi mnogo dosade ... Odsutnost velikog smisla ne znači da svekoliki drugi smisao u životu iščezava'. Prihvatite vlastiti identitet, pronađite priču u trenutku, neka vam vlastita kreativnost postane stimulansom i uspjet ćete barem donekle ublažiti posljedice bolesti kakva je kronična postmodernistička dosada...