Ponoć u Parizu

Nakon nekoliko slabo prihvaćenih filmova veliki Woody vratio se u formu. ‘Ponoć u Parizu’ možda nije remek-djelo u rangu ‘Annie Hall’, ali  bez obzira na to pitko je, duhovito, maštovito i slatko ostvarenje u poznatoj maniri starog majstora.

Nastavlja se odmak od obožavanog New Yorka, ovaj put u Parizu, gdje se Allen bavi nostalgijom za prošlim vremenima (onima u kojima niste živjeli) na sebi svojstven, dakle vrckav, način uz iznimno ugodno usputno izrugivanje ispraznom pseudointelektualizmu utemeljenu na rafalima više-manje suvišnih podataka i ponavljanju tuđih misli. Točka prijepora jedino može biti kraj filma, ponajprije zato što Allen (neuobičajeno za njega) publici gotovo doslovno izrecitira svoje stajalište i poentu filma, a onda zato što je to stajalište diskutabilno. Može li se doista usporediti vrijeme u kojem su se na istome mjestu našli Hemingway, Picasso, Dalí, Stein, Braque, Buñuel, Fitzgerald i drugi osvjedočeni geniji s današnjim i tvrditi da je čežnja za prošlim vremenima iracionalna?  (Vanja Figenwald)