Priča o hrvatskom uspjehu

Priča o međunarodnom uspjehu hrvatskog fotografa Hrvoja Slovenca nalikuje na filmski klišej o nebrojeno puta spomenutom američkom snu.

U posljednje vrijeme o njemu se mnogo govori i piše, inozemni mediji proglašavaju ga najvećom fotografskom nadom, a domaći i inozemni festivali uvrštavaju među top deset fotografa čije izložbe treba pogledati. Iako njegov uspjeh nalikuje zadanom romantiziranom predlošku za film, u kojem skromni mladić iz Zagreba nakon završenog fakulteta ne uspjeva pronaći posao u struci, odlazi u New York i u nekoliko godina uspjeva završiti prestižni studij fotografije na Yaleu i promovirati svoje radove u društvu nekih od najpoznatijih fotografa današnjice, put do uspjeha nije bio baš tako jednostavan.

No, kako to obično biva zapečaćeno u psihološkim profilima onih koji se susretnu s egzistencijalnim problemima, nizom prepreka i više trnjem, manje ružama na toj stazi koja ih je dovela do realizacije životnog sna i Slovenc je zadržao neposrednost i jednostavnost, a sve u njegovom ponašanju, nastupu i ophođenju svjedoči o tome kako s obje noge stoji čvrsto na zemlji. Hrvatskoj javnosti je prošle godine predstavljen samostalnom izložbom “Kućno kazalište”, u Studiju Josip Račić, kao pobjednik natječaja Rovinj Photodays, dok ove godine predsjeduje žirijem istog natječaja.

Ova uloga povod je njegovom prvom dužem dolasku u Hrvatsku. Sve aktualnosti iskoristili smo kao povod za razgovor s Hrvojem Slovencom, (kojim otvaramo niz tema o fotografiji koje ćemo redovito objavljivati u našoj rubrici Lider Trend).

Možeš li nam ukratko opisati svoj put od nezaposlenog prehrambeno tehnološkog  inžinjera iz Zagreba do uspješnog fotografa i predavača sa stalnom adresom u New Yorku?
Vrlo brzo nakon diplome Zagrebačkog PBF-a shvatio sam da neću biti u potpunosti sretan ako si ne dozvolim barem pokušaj bavljenja umjetnošću. S profesionalne strane, stvari su se počele događati vrlo brzo nakon što sam upisao drugu godinu fakulteta. American Photo Magazine je objavio jednu moju fotografiju, a neke od radova sam pokazao u sklopu grupne izložbe u Meat Packing District u New Yorku. Slijedeće me godine Jerry Saltz, utjecajni kritičar i kolumnist u časopisu New York Magazine, uključio u izložbu čiji je bio kustos. Na završnoj godini fakulteta, dogodilo mi se gotovo nemoguće i moji su radovi uključeni u stalnu postavu Muzeja suvremene fotografije u Chicagu i izloženi uz bok velikana poput Harry Callahan i Sally Mann. Nakon nekoliko nagrada koje su mi omogućile rad na projektima u Africi i Americi, upisao sam magisterij na Yale School of Art. Niti mjesec dana nakon diplome, dobio sam ponudu da predajem na City University of New York. Ubrzo su uslijedile i druge ponude, a danas predajem na Parsons School for Design i Morris College, gdje sam redoviti profesor. Kada se ovako u par natuknica osvrnem na svoj život u proteklih 10 godina, zvuči mi kao da pišem o životu neke druge osobe. Još mi je uvijek neobično da se meni, običnom dečku s Trešnjevke, sve to dogodilo.

Kako se proces zpočimanja novog života na drugom kontinentu, mjenjanje profesije, preživljavanje u Velikoj jabuci, odrazio na tebe kao umjetnika? Koje perspektive ti je ta, povremeno nimalo laka životna odluka donljela i što te u tom procesu zauvijek obilježilo?
Mislim da umjetnost tjera čovjeka da analizira život na neki drugačiji način, da skida slojeve sa svijeta koji ga okružuje, jedan po jedan, dok se ne ulovi u koštac sa srži o kojoj je godinama razmišljao, pa zatim opsesivno secira tu bit nebrojeno puta dok je napokon vizualno ne oblikuje na najbliži zadovoljavajući način. Taj se proces vječito vrti u krug. Meni se prilika za bavljenje umjetnošću dogodila u okruženju koje mi je bilo u potpunosti nepoznato, a objektiv fotografskog aparata je multiplicirao te osjećaje nekoliko puta. Odluka o odlasku u Ameriku nije bila ni upola teška kao odluka o ostanku. Nekoliko sam puta tijekom prvih par godina spakirao kofere sa željom da se vratim u Zagreb, u sredinu koja je bila sigurna. To bi se vjerojatno i dogodilo da nije bilo moje divne obitelji i prijatelja, i naravno moje tvrde glave koja nije htjela odustati od portage za snom.

Uvijek nas zanima da li su takve odluke plod hrabrosti, snažne intuicije, ili pomalo čak i ludosti. Što ti se čini da je presudilo u tvom slučaju?
A joj!  Vjerojatno sve gore nabrojeno. U mom slučaju bilo je i dosta dječje naivnosti, ali i neuništivog optimizma. Ma koliko god su stvari izgledale tmurno, taj me je optimizam izvlačio na površinu. S druge strane, naivnost mi je pomogla da me ne zavedu prilike koje me, iskreno govoreći, nisu zanimale, a koje se relno ne bi trebale odbiti.

U sklopu najistaknutijih umjetničkih ciklusa prispitivao si vrlo složene teme. “Partneri u zločinu” portretiraju dugovječne veze gay parova bez prava da ozakone svoj odnos, a posljednje “Kućno kazalište” zabilježio je sadomazohističke prostore smještene unutar kućnih interijera. Način tvoje interpretacije ne odaje složenost procesa realizacije. Naoko izgleda kao da se sve vrlo prirodno smjestilo pred tvoju kameru.  Možeš li nam otkriti što te zainteresiralo za ove teme?
Sav moj rad je nastao kao reakcija na svijet u kojem sam se našao. To skidanje slojeva i seciranje srži o kojoj sam govorio, je osnova mog procesa. Za razliku od fotografa koji koriste svoj aparat poput neke vrste dnevnika, mašine koja je u mogućnosti trodimenzionalni svijet stisnuti u dvodimenzionalni, stvorivši pritom jedinstvene odnose između objekata zarobljenih unutar objektiva, ja većinu svog vremena provodim promatrajući. Svakodnevno stvaram mentalnu datoteku slika koje meni nešto znače, u vječitoj potrazi za novom “riječju-slikom” koja bi još bliže označila ono što me istinski zanima. Nakon što krene proces rada na novim fotografijama, vadim te mentalne slike i pokušavam ih ponovno kreirati – ili doslovno u svom studiju, ili ih tražim u stvarnom životu. Sve teme koje sam do sada obrađivao (od gay parova, rudnika u Zambiji, dokumentaraca o izmišljenim intimnim vezama, sadomazohističkih prostora unutar kucnih interijera itd.), iako naoko nepovezane, u mojoj se glavi bave istom problematkom.
Uz iznimku projekta u Zambiji, rad je na svakom novom projektu trajao malo manje od dvije godine. Razlog tome je prvenstveno učenje novog “jezika” kojim sam želio opisati svijet. Drugi razlog je potraga za ljudima koje bi opisao tim, za mene, novim “jezikom” i poslijednje je infiltriranje u taj dio društva, i stjecanje povjerenja. Tek nakon svega navedenog, na red dolazi fotografja. Ja sam poprilično strašljiv i sramežljiv što se tiče odnosa s ljudima koje ne poznajem. Međutim, kada uzbuđenje nadjača strah, znam da sam na pravom putu.

Da li si se namjerno odlučivao za pomalo, još uvijek provokativne teme? Da li je bilo nekakvog predumišljaja u njihovom odabiru?
Upravo suprotno! Uvijek se nadam da će slijedeći projekt biti malo manje provokativan. Međutim, ne mogu pobjeći od sebe, i ne mogu raditi kompromis kada me projekt odvede u tom smjeru. Iskreno, u početku procesa, na znam kako će završni proizvod izgledati i gotovo uvijek me iznenadi gdje me sve moj proces odvede.

Možeš li danas živjeti od fotografije?
Od fotografije, na izravan ili neizravan način i živim, bilo da je riječ o radu na osobnom projektu, ili prenošenju svojih iskustava novim naraštajima fotografa u školama u kojima predajem. Ovdje se radi o simbiozi osobnog i profesionalnog zadovoljstva zbog koje mogu kazati da mi je fotografija omogućila dobar život, ne samo u materijalnom smislu.

Da li možemo razgovarati o fotografskim, ili umjetničkim autoritetima koji su utjecali na tebe?
To su bez ikakve dvojbe Atget, Brassai, Weegee i Winogrand. Međutim, na mene utječe sve od reality TV preko Stanley Spencer do Yasujiro Ozu.

Imaš li neki projekt u pripremi?
Trenutno radim na projektu u kojem koristim svoj kvart ovdje u Bronxu kao metaforu za općenito ekonomsko- duhovno stanje u društvu. Uz to, razvijam nekoliko novih kolegija na fakultetu. Što se tiče planova, uvijek sam otvoren. Mislim da sam duboko u duši vagabund i jako me zanima gdje će me život odnijeti za nekoliko godina.

Rekao si mi da ove godine, nakon dugo vremena dolaziš u Hrvatsku na mjesec dana. Kako planiraš provesti svoje vrijeme?
Velika mi je želja fotografirati u Hrvatskoj. Mislim da bi ovoga puta mogao započeti razvijati ideju koja mi se već dugo mota po glavi.

 www.photodays-rovinj.com