Razotkrivanje tajne Kokoschkine lutke

Portugalski književnik Afonso Cruz napisao je trinaest knjiga. Njegove su knjige lektira u Portugalu, Kolumbiji i Brazilu, a do nas je stigao tek kad je njegov roman ‘Kokoschkina lutka’ osvojio Nagradu Europske unije za književnost 2010. Ove jeseni objavljen je prijevod tog djela i Cruz je stigao u Zagreb

Oskar Kokoschka volio je Almu Mahler bezumno. Doista bezumno. Kad ga je ostavila, dao je izraditi njezinu vjernu vizualnu kopiju – lutku u prirodnoj veličini. Lutku Almu za koju je kupovao najraskošnije haljine dostojne originala, lutku s kojom je uživao u šetnjama, u operi, na zabavama, u krevetu. Da, lutka je bila Almina projekcija, no prije svega bila je projekcija Kokoschkinih stanja i emocija prema Almi od krvi i mesa. Kad je čuo da se Alma udaje, prožet bijesom, na jednoj od vlastitih zabava lutku je pogodio bocom vina i razbio je. Zatim ju je bacio u smeće. Simboličan čin (pokušaja) okončanja opsesije bivšom ljubavi.  Malo bi tko danas znao za tu bizarnu priču što povezuje dvije umjetničke duše  da je iz zaboravljenih biografskih zapisa u sjajnome djelu ‘Kokoschkina lutka’ nanovo nije izvukao portugalski pisac Afonso Cruz.  Malo tko ne zna tko je Oskar Kokoschka. Austrijski ekspresionist, grafičar i pisac češkoga podrijetla. Slavni, nepredvidljivi, hiroviti (katkad i nasilni), nemirni duh Beča. Malo tko ne zna tko je Alma Mahler. Austrijska skladateljica i slikarica, poznata kao fatalna, intelektualna i ekscentrična muza svojega doba. Vezu s Kokoschkom prokomentirala je ovako: ‘Tri godine s njim bile su ljubavna bitka. Nikad prije nisam iskusila toliko grča, toliko pakla, toliko raja.’ Bila je u vezi s mnogim slavnim umjetnicima svog doba, a udala se za kompozitora Gustava Mahlera.

Odgovor je u drugima

No znamo li tko je Afonso Cruz? Ako se knjiga ocjenjuje po omotu, onda je Cruz čudak već na prvu. Izbrijane glave, crne brade, od crne pomalo svjetlijih očiju što ispod gustih tamnih obrva razgolićujući prodiru do biti stvari. Baš onako kako je razgolitio bit odnosa između odbijenoga muškarca i fatalne žene pred kojom su kapitulirali svi muškarci. ‘Guglate’ li Cruza, nećete naći bogzna što. Osim da je književnik, ilustrator, stvaratelj animiranih filmova i glazbenik (dakle, ipak više od običnoga smrtnika). Mnogo više redaka naći će se o knjizi  i svemu onome što ona jest i znači.  Pa, kako je nastala Kokoschkina lutka? Je li nastala kao plod, u najmanju ruku bizarna, obožavanja odbijenoga muškarca, kao prethodnica jednoj od faza slikareva stvaralaštva ili nešto treće? Autora to, zapravo, nije zanimalo. Ono što lutka u romanu jest određeno je samo jednom stvari – kutom iz kojeg je promatraju drugi. Kroz isti taj kut, preko simbolike lutke, ti drugi doživljavaju i samoga Kokoschku, odabirući djelić odnosa prema lutki kojim će definirati njegov identitet. U tome je ključ. U drugima. U načinu na koji kroz druge vidimo i definiramo i sebe. Najčešće samo u odabranim fragmentima (osobe/lutke), nikada ne dostižući cjelinu uvida.

Tiha i vječna pozadina

Gostujući nedavno u Zagrebu na trećem projektu ‘Europea u Dvorištu’ Cruz je potvrdio kako je knjiga zapravo simbol i metafora jednoga prijateljstva, priča o tome kako je odnos s drugim(a) temeljan za naš identitet. Taj drugi bio je lajtmotiv cijeloga razgovora sa zagrebačkom publikom. Jer drugi su ti s kojima trebamo dijeliti ono što je važno za naš život. Oni su svjedok onoga što živimo. S njima u međuigri života konstruiramo vlastiti identitet.  Doduše, ti drugi ne čine se okosnicom romana, oni su prije tiha, vječita, ali neujednačena pozadina igre života iz koje iskače lepeza fragmentiranih likova, likova čiji su identiteti cjeloviti samo u interakciji s njima najvažnijima – drugima. Neki su od likova toliko ovisni o odnosu prema tim drugima da to određuje već i njihove fizičke karakteristike.

Na pitanje kako netko drugi postaje najvažniji drugi, odgovara kroz pojam ljubavi – drugi postaje važniji od nas kad se ljubavnik pretvara u ljubav, kad se stopimo s ljubavi, kad postoji predmet ljubavi za koji umiremo jer se s njime poistovjećujemo; ljubav je ta koja nas izgrađuje.

– Ako u mašti vidim nekoga koga volim, ta se osoba izdvaja iz mase i postaje mi važna. Mogu je staviti na tron i obožavati je. No ako je kojim slučajem mrzim, također je mogu izdvojiti kao jedinku i ona opet postaje najvažniji drugi – objasnio je svoj kut viđenja, dodajući da ne postoji laž u književnosti. Ne postoji istina u stvarnom životu. Jer je u svim perspektivama našega života prisutna samo fikcija. Mi istinu vidimo iz jednoga kuta, netko pokaraj nas tu istu istinu vidi iz nekoga svog kuta, iz svojih cipela u kojima je prohodao svoj život. U prirodi ne postoje pravocrtne linije, kao ni u vremenu. Sve je zaobljeno i tako se kreće.

Knjigu je nemoguće prepričati (ali ne i teško čitati), nema jednostavne niti, tkivo priče kao da je pokidano na separirane scene u kojima se vrtlože filozofske, umjetničke, književne i kojekakve druge teme.

Stvarnost i opsjene

S jednom tankom paukovom niti – drugima. I s tako tankom niti Cruz bez teškoća za sebe i druge/čitatelje plete dva romana u jednom vodeći nas prema ‘grande finaleu’: trenutku u kojem se zbilja pretapa s opsjenama, trenutku u kojem se stvara identitet svakoga od nas. Ili barem onaj fragment koji u tom trenutku podastiremo onome drugome kao pravu verziju sebe. Čitajući sve napisano, čini se nemogućim da je ne taj, nego bilo koji drugi Cruzov roman dospio na popis lektire u portugalskim školama. Štoviše, njegov roman ‘Knjige koje su proždrle mog oca’ nije samo lektira u Portugalu nego i u Kolumbiji i Brazilu. To ga, kaže, u dijelu Južne Amerike dovodi  u komične situacije, recimo na književnom festivalu u kolumbijskom Medellínu na kojem ga je za autogram došao zamoliti dječak prerušen u ćelavca s bujnom crnom bradom, kopirajući Cruzov izgled.

– U Kolumbiji su mi izdali pet naslova, sada žele prevesti sve što sam napisao, dvadesetak knjiga. Ondje me jako vole iako ne znam zašto... – sliježe ramenima. Zaboravljajući da svijet danas živi upravo kao u ‘Kokoschkinoj lutki’, ogledajući se u drugima, definirajući sebe s pomoću tih drugih, s pomoću fragmenata koje su odabrali vidjeti u nekome trenutku igre s nama