Sve više osoba nema baš nikakvu potrebu stupiti u seksualne odnose

Na nedavnom sazivu babinjaka na vječnu temu 'Kako izaći na kraj s muškarcima i ostati živ' prva točka dnevnog reda bila je nevolja drugarice Z., nesretno zaljubljene u čovjeka koji je, kako je to dijagnosticirao trust ženskih mozgova, aseksualan. I premda su se članice babinjaka unisono složile kako bi drugarica Z. svoju energiju trebala trošiti na frajere kojima je seksualno privlačna, gorak okus na usnama ostavio joj je podatak kako u posljednje vrijeme raste broj ljudi koji se deklariraju aseksualnima. Jasno, riječ je o vrlo malim postocima, ali u vrijeme kad si zagazio u četvrto desetljeće života svako smanjenje broja potencijalnih partnera doima se tragičnim. Prema istraživanjima koje je moguće pronaći u virtualnom svijetu, jedna osoba od njih stotinu deklarira se aseksualnom, odnosno ne osjeća ama baš nikakvu potrebu da i s kim stupi u seksualne odnose. Važno je naglasiti da je tu riječ samo o osobama koje se takvima i službeno deklariraju, što bi značilo da je broj osoba kojima se ne vodi ljubav znatno veći. U tom smislu aseksualnost valja razlikovati od celibata.

Celibat i aseksualnost

Naime, celibat je dobrovoljno odricanje od seksa, a aseksualne osobe za njim nemaju baš nikakvu potrebu. Njima se osoba može svidjeti na emocionalnoj ili duhovnoj razini, samo što nemaju nikakvu želju da se s njom 'hrvaju' pod plahtama. Način na koji aseksualci vode svoj život i gledaju na partnerstvo po mnogočemu je zanimljiv i demantira neka prijašnja stajališta. Recimo, za Freuda libido je želja za životom koja se manifestira u potrebi za vođenjem ljubavi. Vodimo li se tom definicijom, aseksualci bi bile osobe koje nemaju želju ni za čim, što je daleko od točnoga. Oni samo ne smatraju seks važnim čimbenikom u izgradnji čvrstih emocionalnih veza. Jednostavno, zaljubljuju se i grade odnose na temelju nekih drugih aktivnosti. Nadalje, postojanje aseksualaca demantira i prijašnja  Kinseyjeva istraživanja (sredina 20. stoljeća) koja tvrde da je ama baš svaka duša na planetu – seksualna, jedino možda nije osvijestila prema komu ili čemu osjeća seksualnu privlačnost. Moderni aseksualci unisoni su u stajalištu da to uopće nije točno; oni zaista nikad nisu osjetili poriv da s nekim vode ljubav, nikad se nisu uzbudili. Psiholozi se još nisu složili je li aseksualnost poremećaj ili normalno stanje, no slažu se da može biti urođena, ali i naknadno 'usvojena' seksualna orijentacija.

Ispunjen život

Potonje je prilično znakovito jer se uzroci u naknadnoj aseksualizaciji mogu pronaći u posvemašnjoj seksualizaciji društva. Seksualizirani sadržaj moguće je vidjeti na svakom koraku, o njemu se neprestano piše, sluša i govori. To može stvoriti nevjerojatan pritisak vezan uz to jesmo našli savršenog partnera, uživamo li kako treba i jesmo li uopće dobri u krevetu, a nekima i ugasiti svaku želju da seksom grade odnose. Pretvaranje seksualne osobe u aseksualnu u nekoj fazi (ili do kraja) života najviše plaši samce u potrazi za životnim i seksualnim partnerom, kao što je to drugarica Z. s početka priče. Utješno je što bavljenje aseksualnošću i njezinim uzrocima, posebno u medijima, potiče na razmišljanje o tome što seks zaista jest, što nam znači, čemu služi i zbog kojih ga poriva uopće prakticiramo. Želimo li se tako dokazati? Osjećamo li se tako manje osamljenima? Kako uopće gradimo emocionalne veze? Rasprave o aseksualnosti i sličnim pitanjima donose odgovore i na ta pitanja što, na kraju, smanjuje pritisak hiperseksualizacije i omogućava nam da se osjećamo bolje u vlastitoj koži – a upravo nas to, zapravo, vodi do ispunjenoga života, s partnerom ili bez njega.