Ta nesretna ljubav 3.0

Ljubav, odnosno sjedinjenje dviju zaljubljenih jedinki ili, po školski, brak, prolazi kroz nevjerojatne transformacije. Krivca ne treba tražiti u tehnologiji koja otuđuje, već u životu koji se 'dogodio' i – upropastio stvar.

NAPISALA SANDRA BABIĆ

Počnimo s jednim malim 'disclaimerom'. Autorica ovog članka nije udana. O ljubavi želi znati sve, a na kraju joj se čini da ne zna ništa. Iz tog kuta teško je pisati o ljubavi, a da se ne obrecneš i izdaš se, da se malo ne posramiš il ispadneš budala. Ali, iz tog je kuta teško i ostati nijem na preobrazbe kroz koje prolazi ta divna pojava, odnosno sjedinjenje dviju osoba ili, po školski - brak. Budući da se vrlo često modernoj tehnologiji spočitava kako je ona glavni kolovođa modernih boleština, poput otuđenja, ona ovaj put s ljubavlju i brakom nije ni u kakvoj vezi. Paru se, jednostavno, 'dogodio' – život. I upropastio stvari.

Ljepilo za proteze
Naime, posljednjih godina, mediji upozoravaju na to da stopa razvoda raste nevjerojatnom brzinom. Kažu da se taj rast usporava posljednjih godinu, dvije, ali, vjerujte, to je još gore. U potonjem slučaju brakovi se održavaju iz čiste ekonomske računice. Krize, jelte. U većini slučajeva brak je izgubio na težini ili je u posve drugoj funkciji od one koja je zamišljena ili koju taj termin definira. Umjesto sjedinjenja 'dok nas smrt ne rastavi', ljudi se sjedinjuje s figom u džepu, dok se u petini slučajeva život pretvara u život u celibatu. Izučavajući ovu temu, temu ljubavi 3.0., stekla sam dojam da u brak u većini slučajeva vjeruju zaneseni vjernici u ovog ili onog boga ili, u Hrvata u posljednje vrijeme toliko omražena LGTB populacija. Treba li brak zabraniti da bi ga se cijenilo? Može li se u zrelu ljubav više vjerovati ili je ona, kao što piše autorica knjige 'Protiv ljubavi' Laura Kipnis, poput ljepila za proteze kojom se lijepi nešto lažno na mjestu nečega što je nepovratno nestalo?

Uloga žene
Redefinicija braka uvelike je povezana s preobrazbom uloge žene u društvu koja postaje ravnopravna hraniteljica, žena, majka, kraljica. Hollywood je nanjušio taj trend i odlučio ga unovčiti ekranizacijom američkog bestsellera Allison Pearson 'I Don't Know How She Does It' u kojemu glavnu ulogu glumi trendsetterica Sarah Jessica Parker. U knjizi (pa i filmu) glavna junakinja jedva uspijeva izbalansirati privatni i poslovni život, nastoji biti dobra ženica svom suprugu koji ima fleksibilno radno vrijeme, biti sjajna majka svojoj dječici i rasturati na financijskom tržištu. S takvim se materijalom prosječna zaposlena žena može poistovjetiti, ali problem postaje to što je autorica dvojbu svoje junakinje, njezinu borbu za samoostvarenjem riješila - prejednostavno. Kate je, naime, dala otkaz i bacila se u zagrljaj svom suprugu i vjerojatno ostatak života provela mazna i ljubazna. Krasan plan, zar ne? Nešto realnija u procjeni situacije je majstorica erotske proze Erica Yong koja je u New York Timesu uputila apel mlađim naraštajima koji, čini joj se, planiraju odustati od vlastite seksualnosti, strastvenoga spolnog čina koji svakog pojedinca čini imunim na novac, politiku, obitelj.

Strast na umoru
Kreatoricu sintagme 'ševa bez šlica' prestrašio je fenomen 'braka bez ševe'. Yong je ustvrdila da je zanos ere djece cvijeća, koji je donijelo seksualno oslobađanje, posve zamro, dok je strast završila na aparatima za preživljavanje. I dok je to vrijeme donijelo kaos, danas mladi ljubavnici čeznu za kontrolom. U potrazi za unutarnjim mirom silno se trude zatomiti svaku želju koja bi ih mogla izbaciti iz busole. Savršen red negira strast. Tako je lakše. Jer, kako bi inače uspjeli ostvariti karijeru, podignuti jedno, dvoje djece i izgledati pristojno? Ili, da parafraziram Yong, strast vodi potencijalnom ludilu, možda bi dame poželjele nešto više, nešto drugo, pa zašto umjesto toga ne bi pisale kuharice? Naprosto je sigurnije. Problem je i u tome što muškarci najčešće stvari argumentiraju onime što im stoji između nogu pa, valjda od straha da ne izgube na svojoj muškosti, tako svesrdno podržavaju životni 'kontrol frikizam'. I dok Yong rješenje vidi u poticanju novog feminizma u kojemu bi sudjelovala oba spola, Laura Kipnis ide korak dalje i poziva na posvemašnju anarhiju.

Kriv je sustav
Naime, Laurin uradak znakovitog imena 'Protiv ljubavi' s podnaslovom 'Polemika', zaista je potaknuo niz rasprava u kojima je dio kritičara autoricu prozvao besramnom zagovornicom preljuba. Međutim, Kipnis se, na kraju balade, ne bori ni protiv čega, najmanje ljubavi, već svojim tezama nastoji isprovocirati javnost i odgovoriti na pitanje je li monogamija proizvod ljudske prirode ili sustava te treba li odustati od traganja za savršenim 'nekim', idealom vječne, nepromijenjene ljubavi. Prema njoj, brak u tradicionalnom smislu, kvaziljubav na duge staze, služi kontroli, a završava potčinjavanjem. – Možda je sekularno društvo trebalo neki drugi metafizički entitet kojemu bi se potčinilo nakon što je Bog umro, a ljubav se tu našla da preuzme njegovu ulogu. No nije li pomalo depresivna pomisao da nismo u stanju izmisliti nijedan oblik emocionalnog života koji se ne bi temeljio na potčinjavanju? – pita se Kipnis. Preljub spominje kao jedan od lijekova protiv nezadovoljstva, alata otkrivanja nečeg drugoga, nečeg boljega, negirajući pritom tezu moralnih entiteta koji strahuju da bi takav čin mogao uzdrmati temelje zdravog društva. Naravno da bi ispunio funkciju preljub ne smije i sâm prouzročiti nezadovoljstvo, a niti bi smio povrijediti ikoga. To je, složit ćete se, gotovo nemoguće, a kao što je i sama priznala 'biti protiv ljubavi uglavnom nije moguće, ali je moguće barem koketirati s tom idejom'.

Brak iz koristi
No, pokušajte sami odgovoriti na pitanje biste li radije mogli pristati na to, lijepo rečeno, 'traganje za nečim drugim' ili na brak iz koristi, službeno spajanje radi komfora, financija ili nećeg trećega. Na internetskoj stranici koja analizira velike društvene ideje 'Big Think', u posljednje se vrijeme objavljuju analize upravo takvog braka koji je, prema mnogima, mnogo bolja opcija od rastave. Takav tip dogovora u većini slučajeva podrazumijeva celibat koji se kod supružnika definira kao prakticiranje seksualnih odnosa manje od deset puta na godinu. Pristajanje na takvo što, piše na Big Thinku Pamela Haag, i nije tako loša opcija: Dakle, osoba koja pristaje na takav odnos mora biti svjesna da na tom mjestu, s tim muškarcem/ženom, neće ostvarivati stopostotnu sreću, a bogami niti strast. To podrazumijeva i odustajanje od sna 'happily ever after', ali će, pazite sad ovo, moći potražiti ispunjenje u nekom drugom segmentu života koji će donekle kompenzirati nedostatak kvalitete braka. Uspijete li, piše Haag, promijeniti viziju braka moći ćete živjeti djelomično sretno do kraja života. To nije lako, ali ponekad nisu lake ni alternative.

Vjera u ljubav
U potrazi za bračnom srećom kao jedna od alternativa u posljednje se vrijeme spominje poliamorija (engl., polyamory). Tu je riječ, dakle, o većem broju partnera što ne treba izjednačiti s poligamijom, upozoravaju praktičari, već prakticiranjem ideje o tome da čovjek po svojoj prirodi može voljeti više osoba istodobno. Tako ih onda i konzumira. Iako je teško ustanoviti točan broj ljudi koji prakticiraju takav životni stil, procjenjuje se da je samo u Americi broj 'polyija' porastao na pola milijuna. Da se taj trend širi Europom potvrđuje činjenica da je prošle godine u Velikoj Britaniji pokrenut internetski sajt koji se bavi spajanjem 'polyija', a nedavno su izašle i knjige znakovitih naslova 'Ethical Slut' i 'Open'. Za mnoge je taj fenomen tek slabašni 'revival' ere seksualne revolucije koja će samo rezultirati bijesom naroda željnog kontrole koji je u novoj eri, u usporedbi s drugom polovinom prošlog stoljeća, po mnogočemu maligniji. I dok su prije konzervativci gurali svoju priču, izbacivali sise s naslovnica, ali im se divili u svoja četiri zida (po dužnosti ili ne, posve je svejedno), danas je na snazi tek iluzija strasti, dok se onoj životnoj nemaju ni živaca, volje ni vremena posvetiti. Stoga postoji objektivna opasnost da će brak iz ljubavi zaista zamijeniti pomirljivi brak, ljubav u funkciji ljepila za proteze. I premda situacija ne zvuči posve optimistično, preostaje nam se nadati da će nas takve rasprave barem potaknuti na revidiranje emotivnih odnosa te da ćete život sa strancem koji vas pušta na miru zamijeniti s nekim kome ćete na kraju balade ipak moći zapjevati onaj stih Jacquesa Brela o 'slatkoj, divnoj, prekrasnoj ljubavi' i nakon dvadeset godina. Jer, ne vjerujemo li u ljubav, što nam drugo preostaje?