Teška lovina modernoga doba

Uoči, slijedi, naciljaj, pucaj, ubijjjjj! Iz zabave, potrebe ili nužne prirodne selekcije divljači. Nije važno tko umire: ptica, zec, srna, jelen, divlja svinja, medvjed, lisica..

 Lov je ponovno u modi, baš kao što je bio u srednjem vijeku, dok je pračovjek toljagom naganjao zvijeri da bi se prehranio njihovim mesom ili u 19. stoljeću kad je u Hrvatskoj prvi put donesen Zakon o lovu. Bio je dopušten samo plemstvu, a danas lovi tko, kad i kako stigne, iako je lov zakonom uređen. Mnogi ‘velikaši-tajkuni’ uživaju u stotinama tisuća metara vlastitih lovišta; poduzetnici, političari, generali, bivši visokorangirani špijuni... često u slobodno vrijeme love na imanjima u najljepšim dijelovima Lijepe Naše. 

Lov sve više postaje turistička atrakcija pa Hrvatskom krstare naoružane skupine inozemnih turista-lovaca koji malim novcem plaćaju jedinstven doživljaj po hrvatskim šumama i gorama. Ako mislite da su samo muškarci nemilosrdni kad je riječ o ubijanju divljači i da ih začudno dobroćudan medvjeđi pogled ili preplašeni zeko ne mogu dirnuti u srce, varate se. Ne znamo kako su udruzi Prijatelji životinja promaknuli lovkinje, hrvatske i inozemne djevojke, koje remete savršen prirodni sklad potezanjem okidača lovačkog oružja. No riječ je o registriranim članovima i članicama lovačkih društava koji su educirani o zaštiti divljih životinja i poštuju sezonu lova i, nadamo se, dopuštene kvote odstrela, no lov vole i krivolovci. Da u područje te vrste ljudske zabave treba uvesti reda, shvatili su još u srednjem vijeku kad je plemstvo lov doživljavalo kao opuštajuću predigru ratnih pohoda. Nakon lova i onda i stoljećima poslije organizirani su domjenci na kojima su degustirana jela od netom ubijene divljači. Zbog zaštite divljači kraljevi su u srednjem vijeku počeli proglašavati sve šume kraljevskim lovištem te su uveli sezonu lovostaja. No kralj je mogao loviti kad je želio, a višak lovine darovao bi plemstvu. 

U Hrvatskoj, primjerice, trenutačno traje sezona lova na medvjede. Riječ je o autohtonoj vrsti europskog smeđeg, mrkog, medvjeda koji je u zapadnoj Europi gotovo istrijebljen. Ti medvjedi žive u Gorskom kotaru i Lici, zatim na Karpatima u istočnoj Europi te u Sloveniji, gdje im je posljednje utočište. Moglo bi se reći da je smeđi medvjed premium-proizvod hrvatske bioraznolikosti te je kao takav zaštićen, no njegov je najveći neprijatelj isključivo čovjek. Svake se godine određen broj tih neobičnih stvorenja odstrijeli, a do polovine ove godine, u prvoj sezoni lova na medvjede koja traje tijekom proljeća, odstrijeljena su 64. Krivolovcima je ubijenog medvjeda teškog i do 300 kilograma malo teže sakriti, no divljim svinjama, lisicama i sitnijoj divljači lako je zametnuti trag. 

Da je lov kao društvena aktivnost zanimljiv, često nas podsjete mediji. Pokazalo se to i prije desetak godina kad je razgovor sa snahom jedne od najpoznatijih hrvatskih obitelji, koja bi da se u Lijepoj Našoj još dijele plemićki naslovi već bila nagrađena najvećim mogućim, objavljen u političkom tjedniku (koji još izlazi). Među ostalim, krhka bivša misica pohvalila se ulovom divlje svinje teške 120 kilograma. Što reći osim da se pučanka savršeno uklopila u suprugovu obitelj. Za razliku od nje Diana, princeza od Welsa, grofica podrijetlom, nije bila te sreće. Dok je Diana još bila zaručnica princa Charlesa, buduća svekrva, kraljica Elizabeta, darovala joj je lovačke pse. No mlada, dobrodušna i naivna Diana odbila je dar objasnivši da se grozi lova i ubijanja životinja.
Time je dala do znanja što misli o kraljici, kraljevstvu, tradiciji te svemu ostalom u što su je nespremnu uvalili i - zakoračila u ponor, no put do dna je potrajao. Na slučaju princeze Dijane mogla bi se potvrditi latinska izreka ‘Nomen est omen’, ime određuje ono što jesmo, jer je u mitologiji Diana božica lova. 

Princeza Diana, koja je prezirala oružje i lov, skončala je kao lovina paparazza, koji su pratili automobil u kojem se vozila s ljubavnikom ili nekim mnogo moćnijim, u prometnoj nesreći 1997. u središtu Pariza, u tunelu Pont de l’Alma. Opraštajući se od sestre, grof Charles Spencer rekao je nad Dijaninim odrom da je bila najveća lovina modernog doba. 
Vratimo li se hrvatskoj stvarnosti i prošlosti lova, u literaturi ima itekako zanimljivih detalja, pogotovo kad je riječ o plemstvu. Tragična je i priča o smrti hrvatskog bana Nikole Zrinskog kojeg je u lovu 1664. teško ozlijedio vepar. Koje li blamaže!? Jedan od potomaka slavnog ratnika Nikole Šubića Zrinskog, ‘europskog Leonide’, nije se uspio oduprijeti divljoj svinji i iskrvario je zbog rana koje mu je po glavi i vratu nanio razjareni vepar. Ban Zrinski nije vjerojatno jedini plemić koji je stradao u lovu jer su lovnim svečanostima obilovali europski i hrvatski dvorci. O tome vremenu svjedoče izlošci ubijenih životinja: u Hrvatskoj je po njima bila poznata istočna kula dvorca Trakošćan, izložbeni prostor lovačkih torfeja grofovske obitelji Drašković. 

Lov je u Hrvatskoj, kao i danas, bio omiljen među društvenom i političkom elitom potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Prema Zakonu o lovu donesenom 1893., pravo lova imali su posjednici čija je šuma bila veća od 400 katastarskih jutara. No Hrvati su uživali u lovu i stoljećima prije donošenja Zakona o lovu, čemu svjedoči prikaz lova na portalu trogirske katedrale koji je majstor Radovan napravio prije gotovo tisuću godina. Iako se prvim hrvatskim zakonom o lovu smatra onaj koji je 1786. donio car Josip II., objavljen na hrvatskom jeziku 1815. i valjan do 1935., pravom lova u srednjojvjekovnoj Hrvatskoj bavili su se i Poljički zakonik i Novigradski statut. Uvijek su u nepovoljnijoj poziciji bili kmetovi, a hrvatsko-ugarski kralj Vladislav II. naredio je 1504. da ne smiju loviti jer je njihov posao raditi na zemlji. Ako je kmet ubio divlju životinju, plaćao je kaznu od tri forinte. U lovu su uživali i crkveni velikodostojnici; biskup Josip Juraj Strossmayer bio je strastveni lovac i organizator velikih lovova na prostoru Đakovačke nadbiskupije. U Hrvatsku je donosio divljač kakve nije bilo na ovim prostorima.

Kako god bilo u prošlosti, danas je lov jedna od potencijalnih turističkih grana u Hrvatskoj, ali ‘suvremeni kmetovi’ iz praktičnih razloga nemaju pristup toj vrsti zabave jer je skupa. Da je lov trajan potencijal, potvrđuje i to što još izlazi Lovački vjesnik, za razliku od mnogih ugaslih novina, čiji je prvi broj objavljen prije 130 godina i to su treće lovačke novine po starosti u Europi. Izdaje ga Hrvatski lovački savez koji ima vlastitu knjižnicu, lovački muzej…