4 klavirske tipke više: Namješten natječaj ili stvar ukusa?

Da su javni natječaji u Hrvatskoj poligon za namještanje i trpanje iz javne blagajne u privatne džepove odavno nije tajna. Slučaj nabave 45 klavira za 13 milijuna kuna od strane Muzičke akademije o kojem smo pisali u novom broju Lidera ilustrira do koje granice sežu malverzacije.

U konkretnom slučaju klaviri se nabavljaju u dvije grupe, koncertni klaviri i klaviri za nastavu i vježbe. Prema tehničkim specifikacijama navedenima u natječaju, u jednoj grupi se traže klaviri Boesendorfer i Yamaha, i to točno navedeni modeli ili jednakovrijedni, a u drugoj Steinway&Sons. Osim što su kod svih traženih modela navedene točne dimenzije, kod jednog modela je čak navedeno da mora, umjesto uobičajenih 88, imati 92 tipke, što ima samo Boesendorfer. Drugim riječima, tehničke specifikacije klavira koje se traže praktički su prepisane iz kataloga tih proizvođača i nijedan ih drugi ne može zadovoljiti.
Sumnja se da natječaj direktno pogoduje tvrtkama Euro-unit i Eudora, ovlaštenim zastupnicima Boesendorfera i Steinway&Sons u Hrvatskoj. To je diglo na noge firme koje zastupaju druge svjetski poznate proizvođače glazbala poput Petrofa, Kawaia i sl. Redom su slali pismene prigovore na adresu Muzičke akademije, žaleći se da ovakvi natječaji nemaju smisla, budući da preferiraju točno određenog izvođača, a prijava na njih je samo gubljenje vremena i novca za druge ponuđače.

Na postupak se otvoreno žalila tvrtka Piano-centar Zagreb, ali im je žalba odbijena od strane Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM), simptomatično, uz kršenje odredbi Zakona o javnoj nabavi koji propisuje da je naručitelj dužan objašnjenja objaviti preko Narodnih novina bez navođenja podataka o podnositelju zahtjeva. No kako to obično biva, za takvo kršenje zakona nema predviđenih sankcija.

Iz mjerodavnih institucija doznajemo kako ne bi trebao biti problem tražiti kroz natječaj točno ono što naručitelj želi, naročito ako se radi o ovakvim natječajima, gdje dosta veliku ulogu igraju tehnički nemjerljive finese i preferencije. U međunarodnoj praksi je to uobičajeno, ali kod nas je sporna odreba Zakona o jednakovrijednosti, koja natječaje poput ovoga bespotrebno komplicira, iako je u nekim drugim slučajevima opravdana.

Također nam je rečeno kako su žalbe od strane prodavača glazbene opreme već ustaljena praksa. Naime, naš Zakon o javnoj nabavi dopušta da se na natječaj žale čak i tvrtke koje nisu sudjelovale u njemu, što je besmisleno. To je dovelo do pojave 'profesionalnih žalitelja' preko kojih su odvjetnički uredi do nedavno mlatili solidan novac ubirući postotke od vrijednosti posla, no izmjenama Zakona se tome stalo na kraj. Ipak, očito je da biti potrebno još uštimavanja propisa jer se natječaji i dalje opstruiraju neosnovanim proceduralnim žalbama.

Naš anonimni izvor iz državne administracije na kraju je ipak istaknuo da je 99 posto siguran da se u slučaju nabave klavira zaista radi o namještenom natječaju.  Koliko je smisleno tražiti tako specifične modele glazbala na javnom natječaju, upitali smo i našeg pijanista Vitomira Ivanjeka. On tvrdi da određenih razlika među modelima i proizvođačima klavira svakako ima, neki traju duže, manje su zahtjevni za održavanje i podnose više 'zlostavljanja' ako su namijenjeni vježbanju u glazbenim školama. Što se tiče koncertnih klavira, profesionalni izvođači svakako osjete i određene razlike u zvuku. Međutim, drži da je o takvim stvarima bespredmetno raspravljati jer se radi o osobnim ukusima.

To vam je slično kao s vinima, netko voli ovakva, netko onakva, ne možete reći da je jedno najbolje. Boesendorfer i Steinway nisu marke koje bi ja osobno odabrao, ali vjerujem da ljudi koji su zaduženi za nabavu u akademiji znaju što rade. Sadašnjeg dekana Muzičke akademije Dalibora Cikojevića osobno poznajem kao vrlo preciznog čovjeka i stoga vjerujem da je odluka o kupnji dobro promišljena – ispričao nam je Ivanjek.

Prema natječajnoj dokumentaciji vidi se da Boesendroferove klavire sa 92 tipke Muzička akademija traži za nastavu i vježbe, međutim, Ivanjek nam je objasnio kako za tim aposlutno nema potrebe. Četiri tipke viška su potrebne na koncertnim klavirima, a i tu ih, po njegovim riječima, koristi samo mali broj umjetnika pri izvođenju nekih modernih skladbi.
Naša poznata pijanistica koja je željela ostati anonimna nam je iz svoje perspektive objasnila razlike među prizvođačima klavira.

Većina dobro opremljenih dvorana u svijetu koristi glasovir Steinway koji se i danas smatra kraljem svih glasovira s najdužom tradicijom i najljepšim tonom. Za mene osobno Steinway jest najbolji, a posljednjih godina je njegovu kvalitetu dostigao proizvođač Fazioli. Obje marke su fantastične i pruzaju vrhunske mogućnosti na koncertu. Također su i najskuplje od svih instrumenata pa tako cijena koncertnog klavira premašuje 200 000 eura, a cijena instrumenta Steinway veličine B jest oko 80 000 eura – naglasila je, dodajući kako ove dvije marke po kvaliteti slijede Yamaha i Boesendorfer, koje po njenom mišljenju predstavljaju dostojnu akternativu Steinwayu za studijske potrebe i to za cijenu koja je oko 3 puta manja.
Očitovanje o spornom natječaju iz Muzičke akademije i od dekana Cikojevića do zaključenja teksta nismo uspjeli dobiti.