Europske banke više neće spašavati porezni obveznici

Jučer kasno navečer postignut je dogovor o jednoj od najvažnijih europskih legislativa između Parlamenta, Vijeća i Komisije kojim se takozvani bail-in uvodi kao glavni način razrješavanja posrnulih banaka u EU

Osnovni cilj nove regulative koja će vrijediti za sve države članice Europske unije bio je prekinuti začarani krug između banaka i država  u kojem deblji kraj redovito izvlače porezni obveznici. Oni su od 2008. naovamo u raspadajuće banke 'upumpali' 473 milijarde eura pomoći.

Umjesto dosadašnjeg spašavanja banaka javnim novcem, banke koje se nađu u problemima prolazit će kroz pažljivo definiranu proceduru u kojoj će za njihovo rekapitaliziranje prvo odgovarati takozvani viši vjerovnici, u principu svi oni s depozitima većim od sto tisuća eura, dioničari ili vlasnici obveznica, a ako to ne bude dovoljno posezat će se za novcima iz specijalnih fondova namijenjenih isključivo spašavanju banaka koje će puniti same banke. Tek kada ti resursi budu iscrpljeni, vlade će moći iskoristiti i zajednički novac EU. Oko ove posljednje faze, pak, postoje i dalje veliki prijepori, najviše između Njemačke i drugih članica.

Prema dogovorenom, pravila na snagu stupaju 2015., dok bail-in sustav postaje operativan godinu kasnije, što je kompromis u odnosu na 2018. koju je prvotno predlagalo Vijeće. Svaka će članica osnovati potreban fond za spašavanje banaka koji će se postupno puniti doprinosima samih banaka sljedećih deset godina, a skupna vrijednost na kraju bi trebala iznositi oko 70 milijardi eura, odnosno ugrubo oko jedan posto zaštićenih depozita.

Drugim riječima, od državnih fondova bio bi kreiran i zajednički fond, no kroz period od deset godina. Usprkos povijesnom dogovoru oko budućeg tretmana posrnulih banaka, neki važni detalji su još uvijek 'u zraku' i čekaju konačni kompromis. Jedan od glavnih problema je što će se točno događati nakon iscrpljivanja navedenih oblika financiranja, odnosno kako će se namaknuti novac potreban nakon što se podijeli sve iz nacionalnog fonda i 'oporezuju' vlasnici velikih depozita i dioničari.

Nijemci svakako žele izbjeći da kao najveći platiše u zajedničku kasicu prasicu plaćaju za tuđe banke, dok bi niz članica da se u tom najgorem scenariju poseže za zajedničkim novcima EU, primjerice u sklopu Europskog stabilizacijskog mehanizma (fond dosad korišten za pomoć državama u problemima) sve dok zajednički fond ne postane funkcionalan. Tako trenutni nacrt o kojem se još treba postići dogovor, daje već prava nekim članicama kod konačne odluke o korištenju zajedničkih novaca, poput Njemačke, Nizozemske i Finske, koje mogu blokirati njihovo korištenje. 

O mogućem zatvaranju banaka odlučivat će posebni odbor sastavljen od članova nacionalnih članova na čiju će preporuku Komisija moći samo odgovoriti sa 'da' ili 'ne'. U slučaju potonjeg, stvar će ići na Vijeće. Postoje i ograničenja, minimalni bail-in mora iznositi osam posto potrebnog novca, dok bi novci iz fonda mogli iznositi maksimalno pet posto i moraju dobiti pristanak Bruxellesa.

U Jedinstvenom sustavu za razrješavanje (Single Resolution Mechanism, SRM), kako se službeno zove novi sustav pravila za banke u problemima, morat će sudjelovati sve članice eurozone, dok će one izvan nje moći birati žele li to ili ne. Sve banke bit će uključene, premda će manje biti prepuštene nacionalnim tijelima uz mogućnost da u bilo kojem trenutku stvari pređu na europsku razinu, slično Jedinstvenom sustavu za nadzor banaka (SSM).