Jednokratnim mjerama ne može se potaknuti kvalitetan gospodarski rast

Prošli tjedan je mnoge iznenadila objavljena stopa rasta BDP-a koja je bila niža od očekivanja. Naime, u trećem kvartalu smo na rastu turizma, koji se uspoređivao s godinom prije kada je vrijeme bilo ekstremno loše, ostvarili prilično dobar rast BDP-a, pa se očekivalo da će se taj trend i nastaviti.

Međutim, u posljednjem kvartalu doprinosa turizma nema u značajnoj mjeri, a porast osobne potrošnje i izvoza je u velikoj mjeri poništio porast uvoza. Drugim riječima, rast osobne potrošnje koji se dogodio zbog promjena u porezu na dohodak zbog čega su građani imali više novaca za trošenje nije otišao domaćim poduzećima nego inozemnim.

I to je ono što se dogodi kada zemlja nije konkurentna, a u poreznoj politici se promjene rade samo parcijalno i u predizborne svrhe. U jednom od prethodnih tekstova sam obrazlagao kako bi definitivno trebalo rasteretiti trošak rada (između ostalog i kroz smanjenje poreza na dohodak), ali paralelno s tim i digunti PDV kao kompenzacijsku mjeru za državni proračun. Na taj način bi realna kupovna moć građana ostala otprilike ista (imali bi veće neto plaće, ali zbog rasta PDV-a bi i cijene vjerojatno u početku bile više), ali zbog nižeg troška rada za poduzeća, domaći proizvodi i usluge bi s vremenom pojeftinili u odnosu na uvozne. To bi rezultiralo supstitucijom uvoza domaćim proizvodima i usluga što bi značilo da ukoliko bi u budućnosti se išlo u daljnje smanjenje poreza na dohodak ili PDV-a, veći dio oslobođenih sredstava bi išao domaćim poduzećima, a manji dio na uvoz, nego što je trenutno slučaj. Dakle, tada bi porezna rasterećenja imala pozitivniji utjecaj na rast BDP-a jer osobna potrošnje bi bila u manjoj mjeri usmjerena na kupnju uvoznih dobara.

Dodatan pozitivan utjecaj takvih promjena bi bila i veća konkurentnost domaćih proizvoda i usluga za izvoz jer bi trošak rada za poduzeća bio niži pa bi bili konkurentniji i na inozemnom tržištu. Dakle, osim što bi se u zemlji u određenoj mjeri kupnja uvoznih dobara zamijenila kupnjom domaćih, rastao bi i izvoz čime bi efekt takvih mjera bio još značajniji za rast BDP-a.

A do tada ćemo imati situaciju da bilo kakvo podizanje potrošnje, bilo smanjenjem PDV-a, bilo naknadama za rođenu djecu, bilo neko treće, će završavati velikim dijelom potrošeno na uvoz. No, nije se toliko za čuditi političarima, kada ček ni domaći profesionalni ekonomski analitičari nisu u stanju predvidjeti da će rast osobne potrošnje uglavnom otići na uvoz. Isto kao što nisu bili u stanju predvidjeti da je mirovinskim fondovima pametnije investirati u domaći turizam nego u naše obveznice. Ali to je sada već jedna sasvim druga priča.

Znači, preostaje nam se nadati da će naši političari konačno shvatiti da se jednokratnim parcijalnim mjerama ne može potaknuti kvalitetan i održiv gospodarski rast i razvoj, te će se tada ozbiljnije pristupiti oblikovanju politika, pa će državne intervencije imati pozitivnog efekta i na domaću ekonomiju, a ne samo pomagati stranim ekonomijama. A njima realno, naša pomoć niti nije potrebna. Dok našim poduzetnicima jest.