Konzervativci više ne vjeruju u slobodno tržište, zašto bi liberali?

Kriza kapitalizma je tu i traži odgovore izvan 'mainstream' ekonomije – s takvim je stavom pulski Fakultet za ekonomiju i turizam dr. Mijo Mirković organizirao šestu međunarodnu konferenciju 'Ekonomija u krizi'.

Ove su je godine pohodili uistinu ugledni ekonomisti koji ozbiljno preispituju ne samo temelje života na kakve smo naviknuli nego i samu ekonomsku znanost. Naime, kriza kojoj još nema rješenja nije jednokratni događaj popraćen zbrkanim ekonomskim politikama. Ona je kulminacija četiri desetljeća konstantnih promjena, rastućih troškova resursa, promjena u radno-štednim tehnologijama, financijskom predatorstvu i eroziji stabilizirajućih uloga institucija.

Zvijezda konferencije bez sumnje je Steve Keen, australski profesor ekonomije i financija na Sveučilištu West Sydney, koji je krizu predvidio još 2005. godine. No poznat je po još nečemu – tvrdi da su ekonomski modeli za koje se vjerovalo da su ultra-pouzdani, u stvari modeli s greškom kao i po tvrdnji da su financijska tržišta sve prije negoli stabilna.
Keen se drži minski modela (Hyman Minsky dokazao je da je kapitalističko tržišno gospodarstvo nestabilno te da postoji čvrsta veza između poleta i krize, što čini osnovu cikličkog kolebanja koje monetarna regulacija može kontrolirati. Model se pojavio u vrijeme očite nestabilnosti, 80-ih godina 20.stoljeća, no struka i politika su ga ignorirale priklanjajući se neoliberalnoj doktrini). 

Keen je upozorio kako je OECD u outlooku izdanom 2007. procijenio kako je stanje ekonomije bolje od predviđenog te da će održivi rast u zemljama OECD-a biti podržan stvaranjem novih radnih mjesta i padom stope nezaposlenosti. Kako pogrešno! Držeći se minski modela Keen dokazuje zašto kriza nije jednokratno buknula. U nizanju uzroka (u vrlo stručnoj prezentaciji, prepunoj formula i očito namijenjenoj akademskoj, ne široj publici) Keen ističe nekoliko njih: ekspanzija sredstava proizašlih iz duga stvorila je dodatni novac i pogurala moć potrošnje; no koliko god povećavali dugove BDP se ne povećava – agregatna potražnja, naime, treba novi dohodak; kriza je počela kada je zaustavljen rast privatnog duga što je posebno vidljivo 2010. godine kada je razduživanje dosegnulo maksimum i kada je pala potražnja dotad generirana isključivo dugom; rast privatnog duga korelira s padom nezaposlenosti; rast nezaposlenosti uzrokuje rast javnog duga. 

Keen je postavio i pitanje zašto ova kriza (još) nije tako duboka kao Velika depresija? Zbog mnogo brže i većeg stimulansa država, pogotovo SAD-a u kojem čak i ako se govori o štednji i rezanju, ono se u praksi ne provodi. Pokazao je i zanimljivi graf prema kojem se u doba Velike depresije potražnja financirana dugom gotovo izjednačila s ukupnom agregatnom potražnjom. Kontradiktorno, danas inzistiranje na štednji može obnoviti krizu jer potiče daljnje razduživanje. No koliko je dug kriv za recesiju pokazuju i ovi podaci: 2010. godine privatni je dug činio nevjerojatnih 320 posto BDP-a, a javni samo 80 posto, dakle krizu je zavrtio mjehur privatnog zaduživanja (prije svega stanovništva, manje poduzeća).

U nas možda nešto poznatiji Gary Dymksi, profesor primjenjene ekonomije na Sveučilištu u Leedsu govorio je o ekonomskim posljedicama bankarske krize vukući i neke usporedbe (i lekcije!) s prošlošću. Uporno tvrdi da se kriza nije tek pojavila, mi smo je prizvali. Dymski, naime, tvrdi da banke mijenjaju konvencionalno, prihvatljivo ponašanje u disfunkcionalno pri čemu žele potpunu deregulaciju, odsustvo svake kontrole, ne brinući o efektima prelijevanja na ostatak ekonomije. Što mi radimo, pita se? Spašavamo banke, ne ljude. 

Vukući usporedbu s krizom '29. godine istaknuo je kako je tadašnji američki predsjednik Roosevelt banke 'poslao na godišnji', uveo nova pravila i zakone koji su ukrotili apsolutnu moć banaka. Upravo je taj ključni aspekt/reakcija izostala 2008.godine. Mega banke, čije je špekulativno ponašanje uzrokovalo globalnu krizu, nisu bile kažnjenje niti prepuštene bankrotu kao što je učinio Roosevelt. Umjesto toga proglašene su 'prevelikima da propadnu'. Isto se dogodilo i u Europi. Zašto se onda itko čudi što kriza nije završila? 

Dymski tvrdi da je kriza zapravo počela prije 40 godina, 80-ih godina prošlog stoljeća kada su ponovno počele nastajati 'too big to fail' banke i trgovanje širokom paletom derivata. Takve su banke imale slobodne ruke od Amerike, preko EU do Japana i ostatka Azije. Tada su već širom otvorena vrata deregulacije. Neoliberalna era stvorila je brzi rast mega banaka, hedge, private equity i sličnih fondova, tradera, hipotekarnih papira…

Što dalje? Dymski kategorički tvrdi da si više nitko ne može priuštiti mega banke. Špekulativno natjecanje mora prestati, kreditni modeli koji prebacju rizik na nevidljive treće partnere mora biti eliminirano. Se dok je novčano tržište temeljeno na bankama – i to bez kontrole – možemo li si priuštiti, kako ga zove, civilizirani kapitalizam?

Banke će uvijek prihvatljivo ponašanje pretvoriti u nefunkcionalno, dakle, kontrola je nužna, no nije dovoljna, potrebni su i fiskalni stimulusi. Ali ne bilo kakvi - fiskalni stimulusi, pogotovo u EU podrazumijevaju regionalne finacijske transfere i integriranu potražnu između sjevera i juga zajednice. Rječju, treba nam 'United states of Europe', rast i razvoj za sve jednako!
Ni ostali panelisti, Soumitra Sharma, profesor na pulskom fakultetu, Richard Kozul Wright, UN-ov ekonomist i Maren Duvendack, profesorica na londonskoj školi za međunarodni razvoj, ne vjeruju u opstanak ekonomske znanosti kakva sada dominira kao ni u način funkcioniranja svjetske ekonomije koja se jedva vuče. No možda je ponajbolji zaključak onaj Jamesa K. Galbraitha, profesora i, među ostalim, predsjednika Uprave ekonomista za mir i sigurnost: konzervativci više ne vjeruju u slobodno tržište, zašto bi u njega vjerovali liberali?